U „Biografiji Tomasa Bernharda“ Migela Saensa, naslovni junak priseća se „dodele nagrade austrijske države za književnost, gde je ministar (koji je austrijskom piscu 1968. uručio dotično priznanje, op. I.M.) rekao da je on, između ostalog, napisao roman o Južnom moru, da je Holanđanin, mada ‘gost Austrije’ i da je specijalizovan za avanturističke romane.“

Sve uzev, možda tek nešto prikladnije zvučao je srpski premijer u političkom delu govora koji je održao na otkrivanju spomenika Borislavu Pekiću. S tim što je za razliku od germanskog, srpski pisac povodom „svog“ priznanja imao prednost da ne mora da reaguje na reči visokog političara na licu mesta, jer trenutno nije živ već gotovo četvrt stoleća.

Posebno u svetlu načina na koji je pre četvrt stoleća na izborima za poslanika skoro dvodecenijski Vučićev stranački lider pobedio Pekića, nastup sudbine delovao je vrlo ironično, a premijerov govor o „Borinoj“ vizionarskoj demokratičnosti neprikladno i podređeno tekućoj predizbornoj kampanji, ali i dosta demagoški i sarkastično. Drugim rečima, po meri pretpolitičkog društva gde je sve u senci politike, između ostalog i zato što se njoj – mada javno i preko kičme običnog sveta – neprekidno uči i gro političara.

Svojim stalnim evoluiranjem na koje je neprestano ponosan, za potonju tvrdnju baš Vučić je možda i najbolji, a svakako najneizbežniji primer. „Nadam se da ću u godinama pred nama, bez obzira da li ću da budem u opoziciji ili na vlasti, naučiti da bolje prihvatim tu vrstu ne samo kritike već i negativnog stava, da bolje razumem i da živim sa tim bez tog grča i bez pokazivanja, rekao bih, ljutnje ili durenja u bilo kakvom smislu na takve informacije ili konstatacije koje dolaze iz medija“, rekao je pre koji dan za insajder.net. A možda bi zaista bilo i vreme da nauči.

Nije govor premijera jedino što je tokom vračarskog omaža Pekiću bilo obojeno ironijsko-sarkastičkim nijansama. U srodnom duhu bi makar zlobnik tumačio i samu figuru spomenika: veliki Borislav Pekić sedi bezmalo kao prosjak, pa bi moguća estetska zamerka arhitektonskom rešenju bila da mu nedostaje šešir.

Naravno, više je nego prikladno što je jedan od, između ostalih, najvećih majstora ironije u srpskoj književnosti dobio monument u centru Beograda bar tek sada i na ovakav način, bar takav kakav je. Istina je i da se, pošto DS drži vlast na Vračaru preko 20 godina, ne bi imalo mnogo šta dodati izjavi gospođe Ljiljane Pekić, koja od njegove smrti marljivo i sistematski radi na baštinjenju žive uspomene na supruga i njegovo delo, a što je bar na neki način uticalo i na realizaciju spomenika. „Mislim da bi rekao da je šamar koji je ovim gestom dodeljen demokratama zaslužen“, odgovorila je na pitanje kako bi reagovao pisac na činjenicu da mu je monument otkrio Vučić.

Naročito s obzirom na dotičnu situacionu ironiju, još neprikladnije od premijerovog govora pri otkrivanju spomenika zvučala je reakcija Pekićevog negdašnjeg saborca. Kao što bi i svaki drugi vrlo prosvećen čovek – i opozicionar kom bi napokon trebalo poveriti vlast – Dragoljub Mićunović je ceo događaj sveo na – sebe. Inače za TV N1 ne bi kroz svojstveni, zamalo razoružavajuć blag osmeh, rekao da mu dođe „da ne umre kad pomisli ko mu sve može podići spomenik ako mu padne na pamet“. Tim za birače svakako presudnim rečima, nakon više od pola veka političkog delovanja, drugopozicionirani čovek koalicije, koja bi na skorim izborima trebalo da bude glavni takmac vlasti, kritikuje prvog s njene liste. No ništa lično: nije Mićunovićeva krivica što je čak drugi na listi DS&co.

Međutim, u izjavi unutar priloga od 47 sekundi on nije samo, praktično, javno sveo Borislava Pekića na jednog od obnovitelja („osnivača“) DS-a samo zato što je to bio i sam. „Bio je moj potpredsednik“, dodao je Mićunović. Jeste, to tačno, ali i u celoj priči dosta nebitno. Borislav Pekić je, naravno, znatno važniji po nečemu drugom; svi znaju po čemu. A Dragoljub Mićunović ne mora da se sekira: kako stvari stoje, njemu spomenik niko neće ni podići.

*Autor je književnik i prevodilac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari