SNP može da „izbalansira“ Vuka Jeremića 1Foto: Nenad Đorđević/FoNet

Vuk Jeremić, između ostalog i agilan (samo)lobista, po rejtingu, informacijama i nagađanjima u javnosti, izbija u sam vrh nesuđenih kandidata na izborima za predsednika Republike.

Sudeći još i po opipavanjima kojima je po potvrđenim i nepotvrđenim vestima izložen sa raznih strana(ka), ex-kandidat za genseka OUN, osim toga postaje i multipoželjan da se u tom procesu iza njega stane.

Da li, međutim, osim proevropskih, a opozicionih stranaka i njihovih lidera, za koje se tvrdi da ga ozbiljno „merače“, iza Jeremića kao svog kandidata mogu da stanu i neke političke grupacije iz sada vladajuće koalicije? A ima znakova da ovo pitanje nije samo hipotetičko.

S obzirom da su ideološko-programska pitanja u srpskim izborima potisnuta na margine pred politički pragmatičnim, jasno je da optiranje tzv. građanske proevropske opozicije sa Jeremićem, kao dokazanim „centristom“ potiče pre svega iz ambicije da se njegovim isticanjem pokuša prodor u tkivo Vučićevog biračkog tela. Čak do mere da ova „strančad“ rizikuje dalje rascepe u onom suštinskom što bi, valjda, trebalo da ih okuplja. A to je famozna „građanska orijentacija“. Zbog čega se, delom, vidljivo je, od tog okupljanja udaljavaju „čedisti“ i „čankisti“.

Stranke vlasti, pre svega „dačićevci“ i „ljajićevci“ koje su već i (prerano) kukuriknule u praskozorje licitacije o predsedničkim kandidatima, kako se sada ispostavlja, spremne su da odustanu i priklone se volji vodećeg u vodećoj SNS. Naravno, figurativno da ne bi zbog preranog oglašavanja „završile u loncu“, a stvarno radi očuvanja pozicija u vlasti. One, naprosto, teško mogu da se nađu na spisku Jeremićevih podržavalaca, bez obzira na njegovu „multipoželjnost“.

A uprkos kvalifikativu „centriste“, bivši Tadićev đak i ministar mu inostranih poslova, ne može nikako da računa na podršku SRS i Dveri jer su izašle sa svojim kandidatima, niti na razvaljenu DSS, pa ni deesesovskim ostrakizmom prilično marginalizovanu njegovu bivšu predsednicu Rašković Ivić. To Jeremiću u bilo kojoj kombinaciji smanjuje šanse da privuče, odnosno od Vučića odvuče, znatniji broj glasova iz nacionalnog biračkog tela.

Zanimljivo, međutim, da u vidnom polju brojnih analitičara i „analitičara“ u ovim kalkulacijama, malo ko pominje Srpsku narodnu partiju Nenada Popovića. Ova se stranka dosad nije izjašnjavala koga bi podržala, a ima nekih naznaka, ali i fakata koji pomisao da neko od „vladajućih“ može da se opredeli za Jeremića ne čine samo – pukom hipotezom.

Naime, onomad u Skupštini tri Popovićeva poslanika nisu podržala zakone koje je predložila vladajuća koalicija. Možda to nije dovoljan argument, ali može biti jasan znak za opravdanost argumentacije da se Popovićeva saradnja sa Vučićem odvija otežano. Ako se pritom podseti da je u vreme formiranja vlade bilo reči da lider SNP može dobiti čak i mesto potpredsednika „za Rusiju“, a kako bliže upućeni dokazuju, ni u ovom trenutku nisu osnovane za to obećane institucije, nismo daleko od zaključka da je razlog za nezadovoljstvo „popovićevaca“ to što Vučić ne poštuje ili ne ostvaruje koalicioni sporazum.

Da li je to dovoljan razlog da ova stranka, kao snaga koju javnost prepoznaje po principijelnim nacionalnim stavovima i okrenutosti prema Rusiji, ali bez ekstremizma svojstvenog SRS-u i Dverima, krene put podrške Jeremiću, ostaje da se vidi.

Po istim naznakama i takva spremnost postoji, a smatra se da ta podrška ne bi ni Jeremiću naudila. Ne samo zbog toga što je Popovićev nacionalizam „koštuničinski salonski“, pa prema tome i prihvatljiviji za Zapad. A ni zbog Popovićevih u poslednje vreme učestalijih izjava da nije protiv evropskih vrednosti iako je protiv priključenja (načetoj) EU. Već pre svega što bi Popović mogao da obezbedi Jeremiću podršku Rusije koja mu je u prošlosti bila uskraćena, što su pokazala dva poslednja kruga glasanja za genseka UN.

U zemlji čiji se lideri veoma hvale politikom balansiranja, ovakvo „balansiranje Jeremića“ možda ne bi značajno popravilo međunarodni položaj Srbije, ali bi moglo da ima značaja u predsedničkoj trci. Kao, kako je rečeno, pridobijanje glasova iz nacionalnog glasačkog korpusa, što je istovremeno i potkopavanje Vučićevog uporišta baš u tom delu biračkog tela.

I, iako je ova „pretnja Vučiću iznutra“ sama po sebi znakovita u meri u kojoj je ozbiljna i verovatna, iza nje same ostaje niz pitanja koja u „igri kandidatima“ ostaju otvorena.

Najpre, da li će i kako Popovićeve „namere iz ozlojeđenosti“ uticati na Vučićevu konačnu odluku koga će podržati (ili se samopodržati), te brzinu njenog donošenja? Potom, kakav će stav o svemu zauzeti „najpoželjniji partner“ Jeremić, hoće li zbog toga tzv. demokratska i proevropska opozicija u „celini i celosti“ ili u delovima ostati kod flerta sa Jeremićem, i šta će u tome predstavljati „oduzimanje glasova Vučiću“, a šta će biti rasipanje glasova od njih samih?

Ako je van programa i ideologija cilj samo ono prvo – pobediti ili urušiti „nepobedivog“ može se pokazati da i deo proevropskog tabora ne bude gadljiv na odluku da stane iza Jeremića, makar i kao „mladoženje na tuđoj svadbi“ zajedno i sa SNP. Da li će i onda važiti Popovićeva podrška? I, na kraju, koliko će sam prpošni Jeremić pristajati, ne da se kandiduje, već da se „balansira“?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari