Nije do mene…

…pa se i kosmičkim Teslom služi, evo neki dan u Kazahstanu, ne bih ni o godišnjici pokušaja „februarske“ revolucije, propale u „zajedničkoj“ svađi i podmetanjima, o „narodnim zastupnicima“ posebice neću…

Puče mi glava… Malo se protegnuh, zapalih, red je, gucnuh kahvicu iz šalice sa slikom nilskog ždrijebeta, koje se ogleda u ledu zaleđene neke vode… Avazile prozborih ma ko ga jebe, na šte mi odgovori nostalgijski tersluk… Što reče neko neki dan, evo bih i zaboravio svašta, ali malo malo pa me neko, ili nešto podsjeti… Biće da je nedavno bilo trideset i kusur godina od kako sam jedne te noći, oko dva, nakon osam dana i jednako toliko festivalskih svanuća u Martinu, u Slovačkoj, upao u vlak za Beograd, da bih u Mostar. Nakon što me je buljuk mojih domaćina ubacio u vagon, pronašao sam kupe u kojem je već, vraćajući se iz Poljske ili Češke, to već više ne znam, bila jedna djevojka. Sjeo sam nasuprot i odmah pokušao otkunjati festivalsko nespavanje. Ne sjećam se koliko sam kunjao, kad me je prekinulo pitanje hoćete li da vam napravim portret. Ali se sjećam da sam odgovorio sa radite šta god hoćete, samo me nemojte dirati. Kad se razdanilo, negdje u Mađarskoj, portret je bio gotov, počeo razgovor o svemu i svačemu, mislim do Novog Sada, u kojem sam se pozdravio sa Danicom Dejanov, dobio portret i uputstvo, kad dođete kući poprskajte ga lakom za kosu. Visila je ta slika na mostarskim, pa na zagrebačkim, pa opet na mostarskim zidovima, sve do druge faze, ko biva kontraverznog, a jasno je ko dan, osvajačkog rata u BiH. I nestala, gelerom odnesena. Zadržao sam je samo na nekoliko fotografija i u sjećanju. U kojem mi je ostala i Danica Dejanov, koju više nikad nisam sreo. A volio bih. Kao što bih volio, izabrao, htio, rekli bi neki moji Rusi pradalži hatjat, sresti mnogo dragih ljudi diljem Kugle… Nekako računam, dobacit ću još jedno pet godina. Može i više, ne branim, ali u tih pet bih mogao krenuti, ako mi zdravlje, što ne bi, i finansijske mogućnosti, što je u mom slučaju već malo teže, dozvole, na jedno lijepo, skraćeno, da ne pretjeram, putovanje. Na šta me navuče sjećanje, staro opet jedno trideset, koja godina dole, na izvrstan mađarski film, nikako mi ne dolazi na pamet ime autora, „Posljednje Simbadovo putovanje“, koji je film Ladislav Galeta, dok je vodio Multimedijalni centar u SC u Zagrebu, nabavio i imao na programu. Gledao sam ga bar tri puta, a sad bih se malo ufuro u tu ulogu i krenuo na slično tome putovanje. Jeste da ja to sve svakih malo odsanjam, ali nije to to. A bilo bi i zdravije, ljepotu da ne pominjem, od ovog što se sad živi. Ruku na srce, stvarno nije toliko do mene, koliko je do Svevišnjeg. Ali on zna biti baš raspoložen, prosto se ne može ne kazati InshAllah.