Bez prava i pravne države nema uređenog društva. I, najvažnije, nema zdrave ekonomije i svega što ona nosi sa sobom – preduzetništvo, investicije, nove tehnologije, nova radna mjesta. Samo to može obezbijediti novostvorenu vrijednost, viši standard i bolji život građana i naroda u državama nastalim raspadom SFRJ. Zato čudi što se sudske presude shvataju olako, selektivno i svako uzima ono što mu odgovara. Bilo da je riječ o međunarodnim ili domaćim, državnim sudovima.
Tako ozbiljan segment u trodiobi vlasti u regionu se doživljava kao ‘švedski sto’ i svako može da bira hoće li sve ‘jesti’ ili će uzeti samo ono što mu se sviđa!? Uz obavezni, uglavnom negitivni komentar. Sad zamislite dokazanog ubicu ili lopova koji se ne slaže sa izrečenom presudom ili visinom kazne, i neće da ide u zatvor. Hoće li mu izvršna vlast to omogućiti? Hoće li zakonodavna vlast donijeti blaže zakone da udovolji nezadovoljnim kriminalcima ili onim koji negativno komentarišu sudske odluke? Šta je s odlukama koje se ne odnose na pojedinca, već na grupu, mjesnu zajednicu, opštinu, kanton, entitet, državu i (zamalo ne rekoh) region? Kako ih natjerati ako im se ne dopada presuda?
Primjera je mnogo, ali je (svakako) najdrastičniji onaj u vezi presude crimena genocida u Srebrenici. Sad se svako osjeća pozvanim da komentariše, relativizira, odbacuje, negira ili politizira kao da je to bila nekakva fudbalska utakmica u kojoj niko nije zadovoljan rezultatom. Kao da to nisu presudili (u ozbiljnom i dugotrajnom procesu) najveći međunarodni pravni autoriteti. I sad, nije dovoljno što je taj zločin sam po sebi nepojmljiv i užasavajući, već svaka polupismena budala, ali i oni sa diplomom (ko zna na kojem fakultetu stečenom), daju sebi za pravo da kažu šta misle o tome.
Svašta mi možemo čuti, pogotovo u julu mjesecu koji bi morao biti mjesec tišine i pijeteta ako smo ljudi koji drže do sebe. Ako imamo ponosa i dostojanstva… Ako ne preuzimamo krivicu drugih, već dignute glave slobodno koračamo po slobodnom svijetu. I, govorimo samo onda kad imamo šta da kažemo jer sloboda govora nije sloboda ‘baljezganja’, nego promišljanja ili prihvatanja onoga što je dobro za nas i za našu porodicu. Sve drugo je nekritičko kaskanje za pastirima koji rado lažu svojim ovcama jer misle da su glupe. Ali ni ovcama nije mrsko.
Slovenija najnaprednija
Sudske odluke se, u principu, ne komentarišu, već građani nadgledaju njihovo provođenje. Izvršna vlast izvršava, zakonodavna donosi zakone koji treba da zaštite i pojedinca i grupu. Ako nam se ne sviđa, možemo to već na sljedećim izborima promijeniti, ali je glupo žaliti se ili komentarisati svoje vlastite odluke. Mi smo izabrali njih, oni biraju sudije. Znači, odgovornost je naša.
Od svih bivših jugoslovenskih republika, Slovenija je dostigla najviši stupanj pravne sigurnosti (ako prihvatimo činjenicu da države nikada ne mogu biti savršene). Zato je u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu najuspješnija. Ona sudske odluke provodi. Recimo, kada je stigla presuda iz Strazbura, u vezi štediša Ljubljanske banke iz drugih republika, Slovenija je izvršila obavezu, iako je odluka izrazito nepovoljna za nju, uzimajući u obzir činjenicu da sukcesija, ni nakon dvadeset i pet godina, nije završena, a za to ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje.
Isto je i sa ‘izbrisanima’, koji su obeštećeni, sa Nuklearnom elektranom Krško (u sudskom sporu sa Hrvatskom), a i mnoge druge presude koje, pogotovo u poslednje vrijeme, popravljaju pogreške iz prošlosti, možda u brzini i haosu napravljene. Sudovi tome i služe da popravljaju krivice koje su, iz ovih ili onih razloga, učinjene. Bilo kada i bilo kome. Bez toga se ne može napredovati jer prošlost uvijek u najgorem trenutku zakuca na vrata i vrati se u glavu kao bumerang. Ko to ne razumije, taj nema budućnosti i osuđen je na stalno propadanje.
Hrvatska je, kao i Slovenija, u Evropskoj uniji, ali tamo stvari očigledno ‘ne štimaju’. Najvjerovatniji razlog je pravosudni sistem koji nikako da se postavi na svoje noge jer nijedna od velikih afera nije dobila adekvatan sudski epilog. Od pljačkaške pretvorbe i privatizacije, do nekoliko suđenja bivšem premijeru Sanaderu, ali i drugim velikim ribama hrvatske tranzicije i lošeg pravosuđa. Zbog stranih banaka i kreditnih zadruga (lihvarskih kamata i troškova) danas je 300.000 građana ‘blokirano’.
Funkcionisanje međunarodnih odnosa
Sve se događa u državi koja, recimo, samo od turizma zaradi deset milijardi eura (toliki je godišnji proračun Slovenije). Nekako, u isto vrijeme, procjene govore, da je hrvatska kompanija Agrokor (koja je imala ambiciju zavladati u regionu), toliko dužna jer je uzimala kredite po kamatnoj stopi skoro 10 odsto. Što niko ne može izdržati, ali je pohlepa i loša kontrola regulatora dovela i firmu i državu do ivice bankrota, ali i ugrozila 100.000 ljudi koji, direktno ili indirektno, zavise od nje. Ono što u prošlosti sudovi nisu uradili kako treba, sad se vraća kao posljedica.
Još bolji primjer je arbitraža u vezi kopnene i morske granice između Slovenije i Hrvatske (odluka Arbitražnog suda je manjeviše identična dogovoru premijera Drnovšeka i Račana iz 2001. godine). Svu nesposobnost prihvatanja i implementacije onog što su se legitimni predstavnici dogovorili u prošlosti, u budućnosti će rješavati međunarodni sud. Njegove presude je teško osporiti. Ko misli drugačije, taj ne razumije kako funkcionišu međunarodni odnosi.
Država je ozbiljna stvar i niko ne može reći: ‘Ja ovaj sud ne priznajem!’. To možda može izgovoriti pojedinac, ali sankcija će biti izvršena. Pa se žali upravi vodovoda. Niko ne razmišlja o tome da se troše ogromni novci, a vrijeme neumitno teče. Koliko je samo Slovenija izgubila što nije u pravom trenutku (što znači odmah) obeštetila štediše Ljubljanske banke. Politika je tjerala inat, potom su građani platili nastalu štetu. Što govori o odgovornosti političara, pošto ne plaćaju iz svog džepa.
Srbija je, takođe, prošla ( i prolazi) mukotrpan put jer je pravna država potpuno uništena u vihoru rata i tranzicije (sad je nevažno je li to bilo planski ili ne). Ukratko, sudovi su ustuknuli i utihnuli na duži vremenski period pred silom i tranzicijskom otimačinom. Ali i ono malo presuda što su hrabri pojedinci donosili, nije se poštovalo ili je obarano na apelacionim sudovima. Tako je i Srbija, zbog tajkunizacije, došla skoro do bankrota.
Moglo bi se reći – pravnu državu je najlakše izgubiti, najteže uspostaviti. Ili, što nesposoban uništi, deset sposobnih ne može popraviti. Pa čak i kad postoji dobra volja. Treba da prođu godine da se pravosudni sistem podigne na onu ravan koja obezbjeđuje punu zaštitu investicija, zapošljavanje, preduzetništvo, a samim tim, i viši BDP i standard građana… Bez pravne države i poštovanja svih sudskih presuda, to nije moguće.
Crna Gora, iako najmanja na Zapadnom Balkanu, nekako je uspjela da napravi preokret ili pomak NATO-u i Evropskoj uniji. Što nam govori da je ona, ipak, pravna država jer je poznato da NATO u svoje redove prima samo tzv. ‘stabilne demokratije’. Ma, šta to značilo. U slobodnom prijevodu, podrazumijeva se striktna trodioba vlasti, civilni nadzor nad vojskom i obavještajnim službama, poštovanje međunarodnog prava i sudskih odluka, i druga pravila uređenog društva.
BiH najranjivija
Ne znam da li je te standarde Crna Gora dostigla, ali je vjerovatno pokazala dobro volju da svoje društvo uredi po standardima evropskih demokratija, što je pravi korak u dobrom smjeru, pošto investitori strogo vode računa u kakvu državu ulažu kapital (koji je najplašljivija zvjer). Niko neće ulagati tamo gdje ne postoji pravna sigurnost i nepoštovanje sudskih odluka.
Makedonija je, i bez rata, izgubila pravnu državu, pa je sada u situaciji da sudi svom (nedavnom) premijeru. Koji je odmah izjavio da je to politički obračun (proces) i da neće priznati odluke suda kojim je, kako se čini, doskora manipulisao. Naravno, ako bude osuđen. Ako ne bude, nikom ništa. ‘Pojeo vuk magarca’. Pa, kakav je uopšte smisao pravne države i sudova kao osnovne poluge za zaštitu građana koji je finansiraju? Građani plaćaju i političare i sudije. Prve – da rade za njihovo ekonomsko i društveno blagostanje, a ove druge – da osiguraju da zakoni važe jednako za sve.
I na kraju, Bosna i Hercegovina, koja je najranjivija zbog svoje unutrašnje složenosti i rata koji je ostavio trajne posljedice. Pravo i pravna država je samo pusta želja njenih građana jer sudovi su rascijepljeni po tzv. nacionalnim šavovima, a iza kojih se kriju velike korupcionaške afere. Istina, korupciju je nemoguće izmjeriti, ali je percepcija korupcije u BiH najviša od svih bivših republika SFRJ (samo je Kosovo, kao najmlađa demokratija u regionu, više izloženo).
Bh. sudovi se ne mogu izboriti sa tako velikom aždajom, pogotovo što su u korupciju debelo umiješani vrhovi stranaka i različitih nivoa vlasti. Dirnuti u njih je stavljati ruku u osinje gnijezdo. Samo zamislite situaciju da bi Sud BiH (ili, nedaj Bože, na nekom nižem nivou) osudio za konkretno djelo/a Milorada Dodika, Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića, kakav bi haos nastao. Tako da je upitno da li je, uopšte, moguće podići optužnicu protiv nacionalnih lidera. Možda oni priznaju jedino sud svoje nacije?
Državu, ko šljivi. Pogotovo pravnu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera