Kraj politike čekanja 1Foto: Fonet / Aleksandar Levajković

Vlast Aleksandra Vučića iscrpila je svoj kapacitet koji se pet godina zasniva na unutrašnjem čekanju.

Prvo da se zaokruži parlamentarna vlast, pa lokalna i u Vojvodini i konačno predsednička. Jedini način da se taj kapacitet održi je transfer čekanja na spoljni plan. Trebalo bi čekati konačni trenutak – rešenje za Kosovo i dospevanje u Evropsku uniju, ili suprotno – odustajanje od dijaloga, Evrope i povezivanje sa Ruskom Federacijom. U ovo drugo i dalje veruje dobar deo glasača „SNS“. A funkcioneri partije intimno ne mogu a da ne strepe, da to neće biti miran momenat, nego preokret u neku krizu, koja će izmaći kontroli i koja će ih oduvati sa vlasti. I ne samo oduvati nego im natovariti na vrat istražne organe, sudnice i pritvore.

Tačka u kojoj se kapacitet iscrpeo je izbor Ane Brnabić za premijerku – možda nikad nećemo saznati šta istraživanja koja se rade za „SNS“ o tome tačno govore. Ali i bez takvog podatka, to što je Vučić počeo sporadično da daje izjave u stilu Tomislava Nikolića – te da se dogovorimo o Kosovu, te sa Dejvidom Mekalisterom znamo da kad kažete vladavina prava mislite na priznanje Kosova, te kroz usta Aleksandra Vulina kunemo se da nećemo u „NATO“, te naci-deklaracije Nikole Selakovića – jasno je da je pad rejtinga značajan. I da je unutrašnje previranje unutar „SNS“ u velikom porastu. Još više, da je udruženo sa sa velikim nezadovoljstvom građana koje je napumpano što neispunjavanjem nerealnih obećanja, što masovnom medijskom proizvodnjom „pravila jačeg“. Jači sme sve, naročito to da diktira svoja pravila i pravi svoju stvarnost koju ostali ima da ispoštuju, kako i priliči slabima. Apsurd je što se taj model ponašanja nezadrživo širi stvarajući teške situacije u društvu poput malih požara, od kojih svaki može biti okidač za eksploziju sa, u ovom trenutku, nesagledivim posledicama.

U nadomešćivanju kapaciteta vladavine, samo jedna stvar je na strani Vučića – kontrola opozicije. Barem se on u to uzda, ali očigledno ne sasvim. Budući da su posle predsedničkih izbora i „Protesta protiv diktature“, ali i eliminacije Nikolića iz političkog života kao anestezirajućeg faktora za biračko telo, svaki izbori rizik za „SNS“, Vučić nije u prilici da stvari rešava kao i dosad. A to je da „male“ predstojeće beogradske izbore čiji je redovni rok na proleće sledeće godine, pokrije velikim državnim izborima. U vrhu „SNS“ razmatraju se odavno instant rešenja – te da se beogradski izbori raspišu sada u novembru, zajedno na stogodišnjicu nekog događaja iz „Prvog svetskog rata“, te zajedno sa referendumom o promeni „Ustava“, kako bi se na taj način povukla lista „SNS“ u Beogradu. Povukla, jer uprkos „Apelu 600“ poznatih ličnosti za Vučića ovog aprila, teško da je tu listu moguće napuniti poštovanja dostojnim vanpolitičkim imenima. I još gore, poštovanja dostojnim naprednjacima koji se nisu u prethodnom periodu kompromitovali svojim bot nastupima, zloupotrebama i idolopoklonstvom vođi.

Sada, da li se u potrazi za velikom pričom kojom će pokriti kampanju za Beograd, koju će morati, jasno je, sam da vodi svojim imenom u nazivu liste, Vučić baš odlučio za ustavni referendum ili ne, nije toliko bitno. Bitno je to što je lansiranje ideje o povezivanju Beograda i „Ustava“, od svih mogućih faktora, pripalo baš Draganu Šutanovcu, lideru „Demokratske stranke“.

Saša Janković iskoristio je to lansiranje da od Šutanovca odvoji svoj „Pokret slobodnih građana“, našavši se pod lavinom osude dela građanske javnosti. Jer, zaboga, promena „Ustava“ je uslov Evropske unije za evrointegraciju Srbije? Kao da poštovanje „Ustava“ nije uslov za normalni politički život u Srbiji, pa ni to nemamo. U ovom trenutku Vučić u najmanje dva bitna dela krši taj „Ustav“ – zadržavajući lidersku poziciju u partiji i predstavljajući se kao vrhovni komandant Vojske Srbije iako „Ustav formulaciju“ vrhovni komandant ne poznaje. Uzgred, javnost nije obaveštena da li je i dalje Vučić šef „Biroa za koordinaciju službama bezbednosti“, što je funkcija koju uzurpira još od vremena kada je bio prvi potpredsednik vlade ili je sad tu dužnost da koordinira šefa „BIA“ Bratislava Gašića i čelnike drugih službi dobio Nikola Selaković, u svojstvu generalnog sekretara predsednika Srbije.

Ali to govori o nečem drugom – ako je deo građanske javnosti i to vrlo uticajan, i sada, nakon i ovog iskustva Vučićeve vladavine, stvarno spreman da pitanju evrointegracija podredi pitanje demokratije, onda i ne zaslužujemo da budemo više od stabilokratije. Kako god da je stabilokratiju definisao Florijan Biber, to je iz Brisela nadzirana diktatura u cilju održavanja kakvog takvog mira. Samo što, ne treba se zavaravati, barem mi to dobro znamo, diktator nije večan – i jednog dana mora da ode sa ovog sveta, nakon čega stabilokratija odlazi do đavola.

Svođenje pitanja demokratije isključivo na pitanje evrointegracije nešto je što dakle Vučiću može samo da odgovara – uostalom on otvara poglavlja i poštovani je gost i u Berlinu, i u Vašingtonu. To što opozicija sama sebi sužava polje borbe samo je u jednom delu naivnost, u mnogo većem je smišljena zla namera zadržavanja sopstvene pozicije. Kada se recimo „Dverima“ lepi etiketa fašističke stranke, iako je reč o konzervativnoj desnici kakva postoji u većini evropskih zemalja, gde legitimno učestvuje u političkoj borbi, to je pre svega izraz latentnog straha Vučića da će izgubiti svoje izvorne desne glasače.

I konačno, sva potcenjivanja izbora u Beogradu i tvrdnji da su to samo lokalni izbori koji ne mogu uzdrmati Vučića, potpuno su pogrešna. Vlast je uostalom raskopala pola prestonice, kako bi napravila kulise za svoju propagandu pokazivanja kapitalnih uspeha, sjajnih projekata i čuda neviđenih. Međutim, kako je nesposobna da se drži demokratskih pravila, to će i ti izbori, kao i ovi poslednji, neizbežno odvijati uz razna kršenja procedure, političke apsurde i ne treba se zavaravati, i golo nasilje. Niko iz opozicije ne treba da se zavarava da može da sedne u fotelju gradonačelnika u „Starom dvoru“, ako je iole iskren u svom opozicionom delovanju. Opozicione lidere ako zaista hoće da smene Vučićevu vlast, čekaju samo trgovi i ulice, na kojima će ih, mogu se nadati, slediti uporne pristalice i aktivisti, u nadi da će svojom masovnošću i upornošću uspeti da izazovu vanredne parlamentarne izbore. I to kao način da, budući da Vučić nije apdejtovani Vojislav Koštunica i Boris Tadić, prihvati rešenje kojim izbegava sudbinu apdejtovanog Slobodana Miloševića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari