Više od očekivanog, manje od potrebnog 1Foto: STARSPORT

Sve, pa i plasman najbolje fudbalske reprezentacije Srbije na Svetsko prvenstvo u Rusiji može da se posmatra kroz prizmu priče o polupraznoj i polupunoj čaši, s dovoljno argumenata za aplauze i hvaljenje jednoipogodišnjeg učinka selektora Slavoljuba Muslina i 40 momaka, koliko ih je za to vreme prodefilovalo kroz nacionalni tim, ali i razloga za kritičan osvrt na tih 10 utakmica, za brigu i sumnju u vezi dometa Orlova među 32 učesnika završne borbe za Zlatnu boginju.

Nije mala stvar otići na Mundijal kada dolaziš iz zemlje koja je za 11 godina svog samostalnog bivstvovanja dobacila samo do Mundijala u Južnoj Africi 2010, a pre i posle toga izvisila za jedno SP i čak tri šampionata Evrope. Nije ova generacija ništa osvojila, da bi joj se priređivali svečani dočeci kao njihovim kolegama iz drugih sportova, ali je otišla korak dalje od prethodnika. Veliki. Novina je i to što smo konačno imali tim koji je do kraja sam odlučivao o svojoj sudbini. A da na tom putu nije bilo previše rezultatskih havarija. Šta više, Orlovi su tek u pretposlednjem kolu doživeli poraz (od Austrije). Pomak su i vraćanja u život posle loših prvih poluvremena u više mečeva, mimo našeg starog fudbalskog običaja da pustimo kola da se strmoglavo stušte u provaliju čim točkovi zapnu o prvu rupu. Bilo je utakmica kada im je falilo energije i petlje, kao u prvih 45 minuta odlučujućeg duela sa Gruzijom, ali nikada nisu manekenisali po terenu, kao puno puta pre toga. Tamo gde im je nedostajalo umeća ili ponestajalo snage i pameti igrali su srcem, a navijači su im se za to revanširali veoma dobro ispunjenim tribinama pre dve večeri. Na početku kvalifikacija pratili su ih samo entuzijasti, oni koji nisu imali preča posla ili mazohisti, a na kraju balade tražila se karta više za mesta na „Rajku Mitiću“.

Fudbal koji nam je serviran je već neka druga priča. Sa dva kraja, kao i svaka istina. Bilo je lepih akcija i golova tokom 900 minuta puta do Rusije, pa i povremene lepršavosti u igri našeg tima, ne i konstantnosti u brzoj, jednostavnoj i osmišljenoj razmeni pasova. Prosto, srpski reprezentativni fudbal je i dalje sporiji, komplikovaniji, taktički i tehnički siromašniji od onoga što podrazumeva loptanje na vrhunskom nivou. Bilo je trenutaka kada je nam je defanziva delovala kompaktno i sigurno, a rivali je teškom mukom probijali, ali opet je primljeno previše lakih golova, kao i početničkih grešaka ili blic kapitulacija kompletne odbrane. Bilo je dobijenih bitaka na sredini terena, ali i puštanja protivnika da nas prolaze iz dva poteza ili nam u korenu seku napade. Bilo je susreta s dosta šansi, ali i onih kada su iste bile retke kao afričke kiše. Bilo je pogodaka ni iz čega, ali i promašaja teško promašivog.

I za sve postoji objašnjenje. Nekada su to manjkavosti i rizici novouvedene formacije 3-4-3, nekada nečiji loš dan, kolektivna kriza ili pad koncentracije, a iznad svega kvalitet ekipe koji nije onakav kakav bismo voleli ili mislimo da jeste, kada zatvorimo oči pred realnošću. Srbiju su na najveću scenu vratili momci koji (mahom) ne igraju u klubovima, kubure sa minutažom u istima, stižu ih godine ili nisu još fudbalski sazreli. Osim Nemanje Matića sadašnji sastav nema nijedno veliko fudbalsko ime, nekoga oko koga se vrti igra tamo gde zarađuju za život, za čiji potpis se tuku evropski velikani, ko iz meča u meč demonstrira klasu. Vezista Sergej Milinković-Savić jeste nezamenjiv u Laciju i zanimljiv bogatašima širom Starog kontinenta, ali je ispod Muslinove crte, a koga nema za njim ne vredi plakati.

Najzad, ni Muslin nije stručnjak visokog međunarodnog rejtinga da bi se od njega očekivala čuda. Jeste zategao ekipu, uveo kakvu-takvu disciplinu na terenu i van njega, ojačao joj karakter i digao rejting, ali nije je (još) učinio konkurentnom u elitnom društvu. Dvadeset jedan osvojeni bod jeste za respekt, ali ne bi valjalo ceniti ih više nego što vrede, jer nisu skupljeni u konkurenciji selekcija top klase, dakle onih s kojima ćemo imati posla na Mundijalu. A, do tada ima dovoljno vremena za ispravljanje (makar nekih) krivih Drina. Da ne bismo i u Rusiji previše zavisili od golmanskih vratolomija i dobrog zdravlja Vladimira Stojkovića.

Treći ili četvrti šešir

Za nekoliko nedelja biće poznato i preostalih 15 aktera najvećeg planetarnog takmičenja, a na žrebu u decembru te 32 reprezentacije biće raspoređene po grupama. Pre toga ili tačnije 16. decembra biće izbačena nova rang lista Svetske federacije, tj formirani tzv. šeširi na osnovu dosadašnjeg učinka, a predikcija kaže da će Srbija završiti u trećem ili četvrtom šeširu, od čega će zavisiti i „ponuda“ rivala, odnosno težina konkurencije u prvoj fazi Mundijala.

Od SFRJ – Srbija i Hrvatska

Od šest zemalja nastalih na ruševinama nekadašnje velike Jugoslavije samo je Srbija uspela da se probije do Rusije, gde bi od komšija mogla da se pridruži samo još Hrvatska, jer se najredovniji učesnik velikih takmičenja sa ovog dela Balkana u zadnjem kolu došao do drugog mesta u svojoj grupi i baraža. Ekipa Crne Gore do pred kraj kvalifikacione trke je bila u igri za bonus šansu, ali ju je ispustila kao i Slovenija, dok je Makedonija mnogo ranije ispala iz „voza“. Bosna i Hercegovina je sinoć odsvirala Labudovu pesmu, jer joj ni eventualno preticanje Grčke nije moglo doneti baraž, s obzirom da bi bila drugoplasirana selekcija sa najmanje bodova.

Bogata zarada za FSS

Odlazak na Mundijal ima i specifičnu finansijsku težinu. Iako Evropska fudbalska federacija još nije izašla s konkretnim ciframa dobro obavešteni izvori tvrde da će svaki učesnik SP dobiti dva i po miliona evra za uspešno prebrođene kvalifikacije i 10 miliona u istoj valuti za učestvovanje u grupnoj fazi turnira, čak i da ga završi s tri poraza. Plus Fudbalski savez Srbije ima priliku da taj veliki iznos „oplemeni“ prihodima od sponzorskih ugovora i prodajom prava TV prenosa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari