Srbija ima energetsku sadašnjost, budućnost treba definirati

Podatak da je Srbija, ovisno o procjenama, od 28 do maksimalno 35 posto energetski ovisna, što znači manje od većine zemalja koje su članice Europske unije, svakako je pozitivan za ovu zemlju, pogotovo s obzirom na to da je pitanje energetike jedno od ključnih za gospodarsku, socijalnu, ali i stratešku poziciju bilo koje zemlje.

Štoviše, 2013. godine, prema statistici Eurostata, iako mora uvoziti naftu i prirodni plin, Srbija je bila tek 23,5 posto energetski ovisna, odnosno manje ovisne o uvozu bile su samo Estonija s 11,9, Danska s 12,3 i Rumunjska s 18,6 posto.

No, budućnost je važna poput sadašnjosti, pogotovo u vrijeme kad se svijet nalazi u tranziciji od fosilnih prema obnovljivim izvorima energije (OIE).

Lignit dominantan energent

S tog aspekta, u ovom trenutku Srbija ipak ne stoji toliko dobro – dominantni energent jest ugljen, lignit, golemi zagađivač i energent čije zalihe polako nestaju, od kojeg se, po nekim procjenama, proizvode čak dvije trećine električne energije u toj zemlji.

Uz lignit, tu je i bogat hidropotencijal, koji, kako kaže stručnjakinja magazina Balkan za energetska pitanja Jelica Putniković, nije u potpunosti iskorišten.

Neophodni novi pravci za opskrbu plinom

Kad je u pitanju financiranje projekata, Stojadinović ističe da energija spada u osnovne životne potrebe, pa se njezina proizvodnja ili potrošnja ne može potpuno prepustiti djelovanju tržišta. Glavni gospodarski i investicijski subjekti, navodi, državne su tvrtke, koje ujedno spadaju i među najveće u Srbiji, a s obzirom na to da su investicije u području OIE manjeg opsega, tu glavnu ulogu imaju privatni investitori.

“Trenutno se u Srbiji fokus stavlja na usklađivanje rada termoelektrana sa propisima EU-a kako bi se smanjile emisije, zagađenje vazduha i efikasnije koristili postojeći resursi. Što se tiče gasa, neophodno je otvaranje/izgradnja novih pravaca snabdevanja gasom jer su postojeći kapaciteti nedovoljni. Međutim, većina ovih projekata je zasnovana na snabdevanju ruskim gasom i tu se za sada ne naziru neke promene.”

Zaključuje da je potrebno revitalizirati električnu mrežu za razvijanje kapaciteta proizvodnje iz OIE, prvenstveno vjetroelektrana, a najvažnije je odrediti realnu i provedivu strategiju, tj. odrediti izvore na kojima će u budućnosti biti fokus jer trenutačno stanje izaziva neizvjesnost među građanima i investitorima.

Krajem 2015. usvojena je Strategija razvoja energetike Republike Srbije do 2025., u kojoj su kao strateški prioriteti razvoja navedeni osiguranje energetske sigurnosti, razvoj tržišta energije i sveukupna tranzicija prema održivoj energetici.

No, do zaključenja teksta iz Ministarstva rudarstva i energetike nisu nam detaljnije odgovorili na pitanja o energetskoj sadašnjosti i željenoj budućnosti Srbije. 

“Cilj je pouzdano, sigurno, efikasno i kvalitetno snabdevanje energijom i energentima, uz održivi razvoj energetskog sektora. Istaknuto je, takođe, da su prioriteti, uz obezbeđenje konkurentnosti i zaštitu kupaca, povećanje udela energije iz obnovljivih izvora energije, kao i veća zaštita životne sredine”, kaže Putniković.

Bolja situacija nego prije 30 godina

Srbija je na putu prema EU-u, a pristupanje nameće poštivanje ekoloških parametara i direktiva, prije svega nedavno usvojenih strožijih standarda za termoelektrane. Stoga se odlučila za primjenu Nacionalnog plana smanjenja emisije, što znači da se ne može odreći ugljena, ali će raditi na smanjenju štetnih emisija.

“Srbija ima zadatak da do 2020. godine učešće obnovljivih izvora energije poveća sa sadašnjih 21 na 27 odsto u ukupnoj potrošnji, a sa izgradnjom nekoliko vetroparkova tokom ove godine približila se tom cilju. Nedavno je ministar rudarstva i energetike u Vladi Srbije Aleksandar Antić rekao da će do kraja sledeće godine Srbija kroz projekte izgradnje vetroparkova dobiti novih 250 megavata iz energije vetra, čime će se približiti cilju da do 2020. godine ima 27 odsto ukupne potrošnje energije iz obnovljivih izvora.”

Pritom su u različitim fazama izgradnje projekti koji će osigurati još blizu 500 megavata “zelene energije”, uglavnom iz vjetra.

Srbija je, kaže energetski stručnjak i bivši pomoćnik ministra energetike i rudarstva Dejan Stojadinović, u boljoj energetskoj situaciji nego prije deset ili 30 godina, ali još daleko od one u kojoj bi željela i trebala biti.

Obnovljivi izvori najveći neiskorišten potencijal

Smatra da je Državna strategija zasnovana na inerciji, bez značajnijih promjena osnovnih pravaca razvoja.

Uz ugljen, za koji kaže da proizvodi 50 posto utrošene energije, tu je nafta s 24 posto, dok plin i obnovljivi izvori čine 13 posto.

Radi se na strategiji smanjenja emisije stakleničkih plinova do 2050. koja će, kaže, odrediti i budući razvoj energetike, ali tek treba vidjeti moguće scenarije – propisi usklađeni s onima u EU-u ubrzano se, kaže, donose, ali primjena kasni.

“Poboljšanje energetske efikasnosti i veće korišćenje obnovljivih izvora energije su najveći neiskorišćeni potencijali koje Srbija ima i očekuje se da će oni imati važniju ulogu, ali još nije poznato u kojoj meri. Jedan od bitnih razloga za pravljenje dugoročne strategije je i činjenica da će postojeće rezerve uglja u Srbiji biti utrošene u narednih 40–50 godina i da je sada potrebno započeti proces energetske tranzicije i planirati i razvijati nove energetske izvore”, kaže Stojadinović.

Iako samo trećinu potreba podmiruje iz uvoza, energetska ovisnost povećavat će se sa smanjenjem potrošnje domaćeg ugljena.

Stoga budućnost Srbija mora tražiti u učinkovitijem korištenju energije i većoj uporabi OIE, ali, dugoročno gledano, ističe, i nuklearna energija predstavlja opciju kad se potroše resursi ugljena.

Potencijal biomase

Strategija smanjenja emisije stakleničkih plinova trebala bi odgovoriti i na pitanje koji bi bio tranzicijski energent prema OIE, no javnost i struka su, kaže, nedovoljno uključeni, pa nema naznaka u kojem će se pravcu kretati prijedlozi rješenja.

U međuvremenu, ulaganja u proizvodnju iz OIE posljednjih godina rastu, ali uglavnom u područjima u kojima je država ponudila financijske poticaje u obliku “feed-in” tarifa – prvenstveno u izgradnju malih hidroelektrana, bioplina, korištenja sunčeve i energije vjetra.

“Ipak, ovi izvori još doprinose tek sa jedan posto u ukupnoj potrošnji energije. Najzastupljeniji obnovljivi izvori energije koji se u Srbiji koriste dugi niz godina su velike hidroelektrane s učešćem od pet posto i tradicionalno korišćenje biomase za grejanje s učešćem od sedam posto. Potrošnja obnovljive energije na mestu proizvodnje još nije razvijena u dovoljnoj meri i tek se sada razmatra uvođenje ovog koncepta, koji bi omogućio da građani putem mesečnog računa plaćaju samo razliku između potrošene električne energije i one koju su sami proizveli.”

Energetski konzultant, također nekadašnji pomoćnik ministra energetike Slobodan Ružić, kaže da je do pozitivnog zaokreta u pogledu energetske neovisnosti došlo zbog povećanja proizvodnje nafte i plina iz domaćih bušotina nakon privatizacije naftne kompanije NIS. U posljednjih devet godina, ističe, proizvodnja je povećana pet puta.

No, opasnost je u tome što se neovisnost ipak bazira na hidroenergiji i lignitu, čije se zalihe u Kolubarskom i Kostolačkom bazenu smanjuju.

Uz OIE opcija i nuklearna energija

Zahvaljujući velikom udjelu hidroelektrana u proizvodnji struje i drvetu za grijanje, kaže Ružić, Srbija ima odličan udio OIE u finalnoj potrošnji, a povećati ga se može povećanjem energetske učinkovitosti i izgradnjom OIE postrojenja: “Nažalost, uveren sam da povećanje EE i šire korišćenje OIE neće biti dovoljno da nadomesti lignit i da ćemo ozbiljno morati da razmišljamo o alternativama. Jedna od njih je sistematski uvoz električne energije, druga je izgradnja i korišćenje nuklearnih elektrana.”

Najveći resurs Srbije u OIE jest biomasa, koju, kaže, prvenstveno treba koristiti za proizvodnju toplinske energije. Proizvodnja električne energije iz biomase također je opcija, ali skuplja. Drugi važni resursi jesu male hidroelektrane (MHE), vjetroelektrane i omogućavanje šireg korištenja solarnih elektrana.

“Sadašnji limit od 10 MW je potpuno neopravdan jer je cena električne energije iz ovih objekata sada na nivou ostalih OIE elektrana i nema razloga da se izgradnja solarnih elektrana ograničava. Postoje i resursi za gradnju elektrana na biogas i deponijski gas, kao i za korišćenje geotermalne energije, ali su srazmerno mali.”

Nedostupni resursi uglja na Kosovu

“Resursi lignita u Kosovskom basenu, koji bi Srbiji mogli obezbediti energetsku sigurnost i nezavisnost bar za sledećih 200 godina, nisu dostupni zbog poznatih političkih problema. Zato je neophodno da se pripremi nova strategija razvoja energetike Srbije, koja će sve ove faktore uzeti u obzir”, kaže Ružić.

Što se tiče uvoza, Srbija koristi praktički isključivo ruski prirodni plin jer, ističe, drugih tehničkih i ekonomski razumnih mogućnosti nema – uvoz komprimiranog plina tankerima ili tekućeg naftnog plina smatra isforsiranim političkim temama koje zasad ne treba ozbiljno razmatrati.

“Za Srbiju je u gasnom sektoru najvažnije da se poveže sa transportnim sistemom Bugarske izgradnjom gasovoda Niš – Dimitrovgrad. Time će se eliminisati rizici vezani za transport prirodnog gasa preko Ukrajine i Mađarske u budućnosti. Pa čak i ako dođe do potpunog zatvaranja tog pravca, Srbija će imati odličan pravac snabdevanja preko Bugarske. To će u doglednoj budućnosti i dalje biti isključivo ruski gas, ali ako dođe do razvoja gasne infrastrukture, mogao bi se pojaviti i alžirski ili azerbejdžanski gas, pa bi se na taj način obezbedila i disperzija izvora snabdevanja.”

U velike infrastrukturne plinske projekte poput Turskog toka – za koji je Gazprom počeo pripremne radove kako bi mogla početi izgradnja drugog kraka za dopremanje ruskog plina preko Turske, Bugarske, Srbije i Mađarske u Europu – ne treba se miješati.

“To su projekti koji zavise od najvećih učesnika na svetskoj energetskoj i političkoj sceni, dakle, od Rusije, EU-a, Turske, a indirektno svakako i od SAD-a. Naravno, ako dođe do izgradnje, npr. Turskog toka i njegovog produžavanja ka zemljama EU-a, Srbija treba da se potrudi da neki krak tog gasovoda prođe kroz Srbiju jer je to ekonomski dobar posao, ali nikako ne treba svoju energetsku bezbednost da bazira na takvim globalnim projektima jer na njihovu realizaciju ne može nikako da utiče.”

Štetno miješanje države 

U vezi s financiranjem energetskih projekata ističe da je nacionalni interes izgradnja objekata koji koriste OIE. Država tu izgradnju zato potiče kroz garantiran otkup i tako, smatra, treba ostati.

Elektroprivredu Srbije pritom ne treba privatizirati, dok izgradnju OIE objekata i onih na prirodni plin treba prepustiti privatnoj inicijativi.

“Mešanje države u izgradnju takvih objekata usporilo bi ceo proces, povećalo investicione troškove, povećalo korupciju. Ne vidim ništa dobro što bi proisteklo iz tog mešanja. Ako investitor proda biznis – pa šta? Neće demontirati i odneti MHE na Sejšele! U čijem god da je vlasništvu, ona će ostati na istom mestu i proizvodiće električnu energiju i injektirati je u EES Srbije”, zaključuje Ružić.

Izvor: Al Jazeera