Panika na vlasti 1Foto: EPA-EFE/ IAN LANGSDON

Šta sada…? Peta republika je na ispitu.

Pitanje se ne postavlja u javnosti ovako naglo, ali ono je prisutno u podtekstu većine kvalifikovanih analiza proteklih zbivanja. „Žuti prsluci“ nemaju broj telefona, pa se Jelisejska palata, Vlada, Parlament (iako Senat i Skupština nisu na istoj talasnoj dužini) i većina političkih partija – odnosno svi garanti Pete republike – glasno pitaju koju boju će imati naredna subota, poslije crne subote 1. decembra. Samo sindikati, uz Le Penovu i Melanšona, nešto malo pokušavaju, ili da se nekako zakače ili da samo iskažu razumijevanje i solidarnost, ali i oni sa osjetljivom dozom opreza.

Nikad se nije u istoriji Pete, kao sada, toliko skandirala riječ „ostavka“. Da li je to stvar protoka vremena (odnosno onog neuhvatljivog i neumitnog djelovanja vremena na mišljenje i ponašanje pri čemu, uz otvaranje novih prostora, sve slabi u značenju ili zastarijeva) ili je pitanje u inkarnaciji. Sadašnji predsjednik republike nije više u skladu sa duhom i zahtjevom tradicije. Ipak, iznenađenje je potpuno, jer Emanuel Makron je, svojom predstavom, svojim pretenzijama i svojim diskursom, u tolikoj mjeri, uz svoju originalnost, savršeno obećavao logičan kontinuitet. U Petoj republici, ako gledamo savremene demokratije, vlast uniformiše sigurno više nego vlast inače i pitanje je sada koliko će vremena trebati predsjedniku Makronu da se oslobodi te uniforme vrhovnog oficira.

Upravo to je glavna trenutna tema. Kad premijer Eduar Filip – kroz jedan flagrantan čin koji upozorava na nezrelost vlasti – najavi „moratorij“ za nove takse na gorivo predviđene za januar, mjera logično ne može biti primljena pozitivno, poslije toliko afirmacija, danima, da se o tom pitanju ne može diskutovati. Sam „moratorij“ kao izbor riječi, je u javnosti primljen sasvim negativno. To je osjetio i predsjednik jer je Jelisejska palata objavila saopštenje, neposredno poslije obraćanja premijera, da je moguće „da će narod imati utisak da se radi o obmani“, te da je saglasno, između predsjednika i premijera, odlučeno da se mjera prosto poništi.

Ova neusklađenost u komunikaciji bila je dovoljna da se svi mediji pozabave navodnim razmimoilaženjima u vrhu vlasti. Već je postojalo pitanje – jer je kroz barometre popularnosti potencijalno sve pitanje – prilične razlike između stepena podrške javnog mnijenja unutar vladajućeg dvojca u korist premijera, za kog se najčešće, u kriznim situacijama, koristi metafora „osigurač“. „Osigurač“ je već nekoliko mjeseci imao bolji rejting, ali je posljednje saopštenje jasno iskazalo ko odlučuje. Duh Pete republike, kao i u drugim predsjedničkim sistemima, podrazumijeva premijera i vladu samo kao predsjednikove saradnike. To se i u Srbiji sasvim jasno uočava.

Ova riječ „saradnik“ je već u Sarkozijevo doba podstakla ogromnu polemiku oko sasvim podređene uloge na koju je mogao pretendovati ondašnji premijer Fransoa Fijon. „Saradnik“ je u Francuskoj pogotovo saradnik otkako je predsjednički mandat sveden na pet godina i otkako predsjednički izbori hronološki koincidiraju s parlamentarnim. Tako premijer nije više predvodnik parlamentarne većine nego je predsjednikov izabranik kog automatski podržava predsjednikova vjerna pješadija. To je karikaturalno slučaj u tekućem mandatu. Emanuel Makron je čak svog premijera izabrao u suparničkom taboru. Po svemu izgleda da je to uradio svjesno i namjerno, iz političke računice, ali vjerovatno ne – da mu i to ne svalimo baš na leđa u ovoj situaciji – na osnovu onog što psihoanalitički zna o ponašanju i vjenosti konvertita.

Povodom „Žutih prsluka“ je ovdje izgovoreno nešto što se nije čulo od alžirskog rata : kriza režima. Vlast, koja nije u stanju da održi red i mir garantujući istovremeno pravo na javni protest, otvoreno izražava strah pred najavljenim novim okupljanjima demonstranata. Usvojeni, odnosno iznuđeni ustupci nisu, izgleda, primljeni kod stanovništva sa očekivanim efektom. Podrška „Žutim“ u narodu je još u većini, iako u opadanju, ali pokret dobija u širini jer je već inspirisao određene druge sektore sa njihovim korporativnim zahtjevima : gimnazijalce, kamiondžije i poljoprivrednike.

Emanuel Makron zasad ćuti. To vjerovatno znači i da oklijeva. Sigurno je registrovao poruku velikog broja analitičara da bi bilo bolje da se više posveti unutrašnjim pitanjima i socijalnim problemima u zemlji nego komunikacijom i svjetskom politikom gdje mu se inače priznaju prilične zasluge.

U medijima se, za izlazak iz krize, spekuliše sa različitim opcijama. One idu od rekonstrukcije vlade, eventualno i sa naimenovanjem novog premijera, preko raspuštanja skupštine i novih parlamentarnih izbora, do ideje o referendumu, iako niko dosad nije ozbiljno zamislio koje bi pitanje u sadašnjoj situaciji trebalo postaviti Francuzima.

Uzgred, u strahu od nereda, za vikend je otkazano nekoliko fudbalskih utakmica, između ostalih i Pari Sen-Žermen – Monpelje, što vjerovatno odgovara pariskom timu pred gostovanje u Beogradu gdje mu je neophodna pobjeda. Odlaganje Makronove posjete Beogradu je zabilježeno, bez komentara, ali većina medija nije zaobišla Boška Obradovića sa žutim prslukom u Skupštini, uz napomenu da je on „nacionalistička desnica“. Kad se ovdje kaže „nacionalistička desnica“, zna se šta to znači.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari