I Srbi su žrtve Miloševića isto kao i Albanci 1Foto: Medija centar

Postoji mnogo stvari za koje sam mislio da će biti bolje, 11 godina nakon proglašenja nezavisnosti, ali, ipak, na Kosovu se danas živi bolje nego ikada, ima više slobode nego ranije, ima veće slobode izražavanja, više posla, boljih plata, više investicija, mnogo boljih puteva i infrastrukture, slobode medija itd.

U nekim od ovih oblasti, prema međunarodnim indeksima, Kosovo je rangirano bolje od mnogih zemalja u regionu, iako je najslabije počelo zbog nerazvijenosti u bivšoj Jugoslaviji i rata. Da li je to dovoljno? Ne! Može li biti više? Apsolutno, da! – ocenjuje u razgovoru za Danas Adriatik Keljmendi, kosovski pisac i novinar, u osvrtu na jedanaestogodišnjicu proglašenja kosovske nezavisnosti.

*U procesu normalizacije odnosa sa Srbijom, ispostavljaju se rešenja koja dovode do ponovnog prekrajanja granica. Zašto i koliko je to opasno po vašem mišljenju?

– U poslednje vreme sve više vidimo pojedine političare, diplomate i zapadne analitičare koji slobodno govore o ovoj temi. Nije tako jednostavno. Da jeste, onda bi se to desilo odavno na Balkanu. To se nije dogodilo nakon ratova i opasno je da se to i sada dogodi. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić više puta je povezao pitanje Kosova sa onim što on naziva „rešenje problema dva najveća balkanska naroda, Albanca i Srba“. Međutim, sa ovom izjavom još je teže doći do rešenja ovog problema. Čak i ako Priština i Beograd pristanu na to, problem „dva najvećih naroda“ na Balkanu ne može se rešiti samo pomeranjem granica između Kosova i Srbije. Albanci žive i u Albaniji, i na Kosovu, žive u Makedoniji, žive i u Preševskoj dolini u Srbiji i Albanci žive i u Crnoj Gori. Srbi žive u Srbiji, žive u Kosovu, ali Srbi žive i u Bosni, u Crnoj Gori, žive i u Makedoniji. Šta bi se u slučaju prekrajanja granica dogodilo sa Srbima i Albancima koji žive u drugim zemljama. Ako se zalažemo za podelu Kosova, onda se zalažemo i protiv „Sporazuma“ iz Rambujea, Kumanovskog sporazuma i Ahtisarijevog paketa, dosadašnjeg procesa normalizacije odnosa između Kosova i Srbije, kao i protiv Dejtonskog sporazuma. Zatim – protiv Ohridskog sporazuma, protiv referenduma o nezavisnosti Crne Gore; ili još direktnije – protiv Kosova, protiv Bosne, protiv Makedonije, protiv Crne Gore; a onda još protiv četvrtine američkih i EU investicija, ali najteže – protiv 130.000 ljudi ubijenih tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Govoriti protiv svega toga znači govoriti samo o interesima pojedinih političara, kojima je više stalo kako će oni izgledati u javnost a ne koje su posledice običnih Albanaca i Srba…

*Da li, ipak, trenutna politička situaciju na Kosovu, kao i uticaji spolja, nose rizik da takav scenario bude realizovan, i ko, prema vašem mišljenju snosi tu najveću odgovornost?

– Danas postoji dosta spekulacija o tome da postoje garancije od Hašima Tačija i Edija Rame da će Albanci u Makedoniji biti „mudri“ i neće pokušati da ometaju Makedoniju, i da postoje garancije od Aleksandra Vučića da će Srbi u Bosni „ostati mudri“ i neće ometati Bosnu. Da pretpostavimo na trenutak da je to moguće. Da su ti političari razgovarali sa predstavnicima Albanaca, odnosno Srba, u ovim zemljama i da su obećali da šta god se desilo između Kosova i Srbije neće uticati na njih. Međutim, ljudi koji vjeruju u njih, bili oni iz regiona ili sa strane, trebaju znati da balkanske države, iako sa krhkim demokratijama, još uvijek imaju demokratiju. I da isti lideri neće ostati zauvek na vlasti. Ako Albanci u Makedoniji žele podelu sutra, ili Srbi u Republici Srpskoj žele da se otcepe od Bosne – pozivajući se na ista prava Srba na Kosovu i Albanaca u Preševskoj dolini – ko ih može zaustaviti?! Garancije koje su dali lideri u Prištini, Tirani ili Beogradu? Teško! Tako nešto ne može garantovati ni Brisel ni Vašingtona. Čak i ako se ne otcepe oni će i dalje izazivati incidente i nemire, nevini ljudi mogu izgubiti živote, porodice mogu patiti.

*Da li je uopšte moguće zamisliti da Aleksandar Vučić, s obzirom na ulogu kakvu je imao tokom devedesetih godina i rata na Kosovu, ali i u svim godinama koje su usledile, ima pozitivnu ulogu u rešavanju pitanja odnosa Srbije i Kosova, odnosno da li bilo koji pretpostavljeni dogovor koji sa njim eventualno napravi kosovska vlast, može da zaista doprinese procesu normalizacije dve države?

– Ako se za jedan minut potrudimo da zaboravimo da je ovaj isti Vučić bio političar i na vlasti u vreme kada sam ja morao da idem po podrumima da bi se školovao zato što je vlast u Beogradu zatvorio škole za Albance, kada su mi roditelji isterani sa posla samo zato što su bili Albanci; zatim, kada je ubijeno 1.100 Albanske dece i više od 10.000 drugih Albanaca, proterano van zemlje gotovo milion ljudi, uništilo 120 hiljada kuća, uništilo stotine kulturnih i verskih objekata, silovalo hiljade albanskih žena… Ako za minut hoćemo stvarno da verujemo da se on zaista promenio, da je to neka daleka i tužna prošlost, da je on sad svetski demokrata – mi smo svi svedoci šta se dogodilo u septembru kada je Vučić došao na Kosovo da se obrati narodu sa svojim „najvažnijem govorom u životu“. Naravno, moramo se složiti sa time da je pozitivno što je sebe opisao kao čoveka života, a ne čoveka smrti. Razumljivo je kada je rekao da je u ovim delovima sveta bilo dosta smrti i patnje i da se mora naporno raditi kako bi se došlo do kompromisa sa Albancima. Takođe, nema razloga da nekome smeta ako Vučić kaže da ako neko napadne Srbe na Kosovu, Srbija neće samo gledati. Niko, nikada, nema razloga napasti Srbe na Kosovu, zato što samo Kosovo mora braniti sve svoje građane ravnopravno, bez diskriminacije. Zato što ako Kosovo ne brani sve svoje građane ravnopravno, onda to znači da ne zaslužuje biti država, da nam je potrebna intervencija van Kosova, da bi branili jedno od drugoga, i da se vlasti u Prištini sa ovim napadima ili neodbranom svojih građana – u ovom slučaju Srba – ponašaju isto kao i Srbija tokom Miloševićevog režima 90-ih. Međutim, onda odjednom je prešao na neku ekstremnu stranu i glorifikovao Miloševića. Nažalost, tako se ne stvara istorija, ne pomažu se ni Srbi na Kosovu, ni bilo koji ‘kompromisni’ sporazum između Prištine i Beograda. Gurajući prst duboko u ranu Albanaca, niko ne može pomoći Srbima. Albanci na Kosovu su najveće žrtve Miloševića, s obzirom da je tokom njegove diktature ubijeno 12 hiljada ljudi, oko 1300 se i dalje vode kao nestala lica…

Ali istovremeno, i Srbi su žrtve Miloševića. Da nije postojala politika ovog čoveka kojeg Vučić naziva ‘velikim liderom’, na Kosovu ne bi bili mrtvi više od dve hiljade Srba, ni danas ne bi postojala oko 400 nestalih lica, a desetine hiljada ne bi bili prisiljeni da napuste Kosovo. Najveći greh je da danas, Srbi, 20-30 godišnjaci koji nisu imali nikakav uticaj na dolazak Miloševića na vlast ni prema ratu i patnji na Kosovu – trpe posledice. I ti Srbi su takođe žrtve Miloševića isto kao i Albanci, zato što ni oni isto kao ni Albanci nisu glasali za Miloševića, ali su trpeli i još trpe posledice njegove politike. I u trenutku kada očekuju da će se pojaviti neki ‘malo pametniji’ srpski lider, koji istorijskim govorom može promeniti stvari za na bolje i za sve – dobiju Miloševića.

Vučić ih uvodi u verziju samog sebe, Milošević 2.0. Milošević je bio kriminalac, a ne veliki lider. Ko god, hvali Miloševića, ne želi dobro ni Albancima ni Srbima.

*Da li je moguće da dva naroda ponovo povrate poverenje i počnu da žive jedan sa drugim bez razračunavanja sa ratno zločinačkom prošlošću?

– Da, da i da. Mi ne možemo biti jedini susedni narodi Evrope koji su proveli decenije ili čak vekove mržnje, neprijateljstva i ratovanja, i da danas nisu samo ostavili svoje nesuglasice iza sebe, već su postali važni partneri i regionalne sile. Ne verujem da mi, Albanci i Srbi, imamo nešto što nam nedostaje, da smo genetski nesvesniji ili nesposobniji od drugih naroda. Niti verujem Čerčilov kliše da Balkan proizvodi više istorije nego što može progutati. Ne. Mi smo dva naroda koji su imali nesreću da nas vode neodgovorni lideri koji su stvorili međusobnu klimu mržnje i ratova, a ne međusobnu saradnju i napredak. Uz malo napora i razumevanja možemo se sutra uzeti kao dobar primer i za druge neprijateljske narode.

*Koji su to, prema vašem mišljenju, preduslovi, politički, društveni, socijalni, koji moraju biti ispunjeni kako bi dve države, dva naroda konačno mogli da resetuju odnose i da javna mnjenja u oba države više ne izražavaju međusobnu netrpeljivost?

– Međusobno priznanje Kosova i Srbije. I Srbi i Slovenci, i Srbi i Hrvati su ratovali, ali sada imaju mnogo bolje odnose nego što imaju Kosovo i Srbija. Dok god budemo imali nerešeno pitanje međusobnog priznanja, biće prilika za nerazumevanje, mržnju, negativne energije…

*Kakav je vaš stav povodom RECOM inicijative?

– Ja sam javni zagovarač RECOM inicijative za Kosovo. Smatram da je preduslov da se međusobno bolje razumemo ako imamo jednu konsenzualnu „istinu“ o gubicima i bolu izazvanim ratovima u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari