Kako je Evropa, konačno, upokojila antifašizam

Pečat

06. 08. 2019. u 13:00

Gotovo da je zaboravljeno da se moderni totalitarizam u zapadnom svetu nije pojavio u Italiji, niti u Nemačkoj, već u Sjedinjenim Državama, i to još tokom Prvog svetskog rata

Како је Европа, коначно, упокојила антифашизам

Gotovo da je zaboravljeno da se moderni totalitarizam u zapadnom svetu nije pojavio u Italiji, niti u Nemačkoj, već u Sjedinjenim Državama, i to još tokom Prvog svetskog rata.

Neko će reći da je to bila slučajnost, kad je britanska kraljevska porodica na svom tviteru – danas oglasnoj tabli institucija – objavila kako je „premijerka Velike Britanije Tereza Mej predstavila kraljicu Elizabetu II političarima iz savezničkih država koji su učestvovali u iskrcavanju u Normandiji, ali se na snimku vidi kako kraljica pruža ruku i Angeli Merkel“. Iako živimo u narkokratiji pojavili su se neki koji su „primetili da je Nemačka, iako je i učestvovala u tim događajima, ipak bila na drugoj strani“. Ipak!? Ali jeste bilo i radikalnih „političkih nekorektnosti“ kako bi, na ovakvim događajima, „predstavniku Nemačke poslednjem trebalo pružiti ruku“.

Onda je post izbrisan. Neka ruka je istiha stavila drugu sliku u kojoj se, ipak, kao pobednik ne pojavljuje Merkelova. Do sledeće zgodne prilike. A verovatno se sećate da tom događaju, kojim je obeležavano slavno vojevanje Amerikanaca u Normandiji 1944, nije prisustvovao ključni pobednik nad fašizmom. Rusija je, eto, takav neprijatelj Zapada da je mučno i samo pominjanje istorijskog antifašističkog saveza.

Setio sam se Igora Mandića kad, pre neku godinu, odgovara na pitanje brižnog novinara „šta će reći Evropa“ na provale fašizma u Hrvatskoj. Ma kakva Evropa, odbacuje Igor glasno tu banalnu površnost pitača, pa kaže „što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Europe. Imamo, istina, dobre temelje u našem fašizmu, ali nam Europa u svemu jako dobro pomaže“.

FAŠIZAM – NAJVEĆE DRUŠTVENE REFORME NOVOG DOBA

U tom kratkom odgovoru se krila suština. Fašizam nije nikakav slučajni uljez u Evropi. „Uspon fašizma bio je praktično neizbežan zbog liberalnih opstrukcija bilo kakvih reformi uključujući planiranje, regulaciju ili kontrolu“, pisao je Karl Polanji još te 1944. Dakle, iskrcavanje u Normandiji jeste za Zapad intervencija za stabilizovanje liberalnog sistema, ali nije rešavanje problema. Jer, problem proizlazi iz kamena temeljca liberalnog društva.

Fašizam jeste, prilagođavajući se, koristio i rasplamsale nacionalizme, arhetipske kolektivne podsvesne priče, ali „zapravo je uloga fašizma bila određena jednim činiocem: stanjem tržišnog sistema“. Odnosno, posledicama sistema po nejednakosti u društvu.

Samim tim fašizam je najmanje „hirovita pojava lišena svakog političkog racija“. Sama opravdanja fašista takođe su zaogrtana politički aktuelnim strahom od „bauka boljševizma“ koji se širio nad Evropom i sugerisao kao ključna pretnja.

„Govorilo se da je Musolini tvrdio kako je sprečio boljševizam u Italiji, dok su statistike pokazivale da je više od godinu dana pre Marša na Rim talas štrajkova već jenjavao… Hitler je tvrdio da je spasao Nemačku od boljševizma. Ali, zar nije moglo da se dokaže da je talas nezaposlenosti koji je prethodio njegovoj vlasti već opao pre njegovog dolaska?… U stvari, u Nemačkoj i Italiji, istorija neposrednog posleratnog perioda dokazala je da boljševizam nije imao ni najmanje izgleda na uspeh.“ (Polanji)
Ali iza tog šta se tad „govorilo“ nije stajao neorijentisan svet. Naprotiv, fašizmu se aplaudiralo iz kolevke liberalne demokratije. „Rimski genije u liku Musolinija, najvećeg živog zakonodavca, pokazao je mnogim narodima kako se može odoleti pretnji socijalizma i ukazao na put kojim narod može da ide kada je hrabro vođen. Uvođenjem fašističkog režima, Musolini je postavio smernice za sve zemlje koje se direktno bore protiv socijalizma“, govorio je februara 1933. Vinston Čerčil. Stari Lojd Džordž nije zazirao da primeti kako je državni aparat koji je stvorio fašizam „najveća društvena reforma savremenog doba“.

Ni britanski laburisti, tada u opoziciji, nisu bili gadljivi prema tom „dostignuću“: „Ja vidim samo dva načina borbe (protiv nezaposlenosti), a jedan od njih je već osmislio Musolini: javni radovi ili pomoć. Kad bih ja bio diktator uradio bih isto što i Musolini“, priznavao je lider Laburističke partije Džordž Lensberi.

BOGATI SU ZGAZILI HRIŠĆANSKO BRATSTVO

Ne treba biti suviše kritičan prema ovakvim iskazima liberalnih političara, jer u suštini „fašizam se (i) pojavio kao alternativno rešenje problema industrijskog društva“ koje je stvaralo „ogromne mase radnog stanovništva (koje su) pre ličile na utvare koje bi mogle da se javljaju u košmarima nego na ljudska bića“. U takvim uslovima je ustaljena činjenica da „ako su radnici bili fizički dehumanizovani, vlasničke klase su bile moralno degradirane“.

Karl Polanji je verovao da je jedino Robert Oven blagovremeno uočio da će industrijsko društvo, zbog zasnovanosti na profitu, „proizvoditi najžalosnija i trajna zla, ako se takvoj tendenciji ne suprotstavi zakonodavnom intervencijom i usmeravanjem“. Oven je to razumeo iznutra, jer je i sam bio industrijalac, a to lepo vidimo i mi danas, dva veka posle njegove opomene. Opomena je podsećala da je liberalni sistem u ostvarivanju profita i dobiti spreman da zloupotrebljava i najveće vrednosti društva. Između ostalog, i hrišćansko držanje svakog čoveka kao slobodnog bića i neponovljivog originala: „Individualizovani čovek, i sve ono što je istinski vredno u hrišćanstvu, toliko su (ovo je pisano 1817.) međusobno podvojeni da se ne mogu sjediniti kroz čitavu večnost.“

Vek i po kasnije Polanji je mogao da konstatuje da je „tradicionalno jedinstvo hrišćanskog društva ustupalo mesto odbijanju svake odgovornosti bogatih za stanje svojih bližnjih. Dve Nacije (aluzija na čuveno Dizraelijevo delo) su nestajale. Umne ljude zbunjivalo je što je nečuveno bogatstvo bilo nerazdvojno povezano s nečuvenim siromaštvom. Naučnici su u jedan glas objavljivali da je pronađena nauka o zakonima koji nesumnjivo vladaju čovekovim svetom. Po nalogu tih zakona samilost je uklonjena iz srca, a stoička odlučnost da se uskrati ljudska solidarnost u ime najveće sreće najvećeg broja ljudi, stekla je status svetovne religije.“ (K. Polanji, Velika transformacija, „Filip Višnjić“, Beograd, 2003)

NACISTI SU UČILI OD LIBERALNOG FAŠIZMA

A gotovo da je zaboravljeno da se moderni totalitarizam u zapadnom svetu nije pojavio u Italiji, niti u Nemačkoj, već u Sjedinjenim Državama, i to još tokom Prvog svetskog rata. Jer „kako bi se drugačije mogla opisati zemlja u kojoj je osnovano prvo ministarstvo propagande u modernom svetu; politički zatvorenici su maltretirani, premlaćivani, špijunirani, a hiljade njih su bili utamničeni samo zato što su se usudili da izraze svoje mišljenje; nacionalni vođa je optuživao strance i imigrante da u američki krvotok ubrizgavaju ‘otrov izdajništva’; listovi i časopisi su bili zatvarani zbog toga što su se usudili da kritikuju vladu; gotovo sto hiljada vladinih agenata-propagandista poslato je ‘među narod’ ne bi li kamdžijom iznudili podršku za režim i rat u koji je taj režim ušao; profesori univerziteta su primoravali svoje kolege da se zaklinju na ‘vernost domovini’; gotovo 250.000 profesionalnih nasilnika dobilo je zakonsko ovlašćenje da zastrašuju i premlaćuju nezadovoljnike i ‘kolebljivce’; vodeći umetnici, pisci i slikari posvećivali su svoja dela prozelitizaciji vlade“, pisao je Jonah Goldberg u svom delu naslovljenom Liberalni fašizam, koja je pre deceniju bila bestseler u Americi.

To što Goldberg opisuje zbivalo se iza one čuvene izjave predsednika Vudroa Vilsona (1. april 1917), kad se on spremao da nezainteresovani američki narod uvede u Prvi svetski rat: „Povedite ovaj narod u rat, i on će odmah zaboraviti da postoji nešto što se zove tolerancija. Za ratovanje je potrebna brutalnost i bezobzirnost, i duh bezobzirne brutalnosti će prodreti u samu srž našeg nacionalnog života – zaraziće Kongres, sudove, policajce na dužnosti, čoveka na ulici.“ Možete li se setiti američkog predsednika za koga biste rekli da misli drugačije!?

U ovakvom svetu Zapada Hitler je latentna mogućnost. U haosu on je ponudio zajedništvo, jednakost u „velikim delima“, oslonac u zastrašujućem raspadu. Zato ga ni vojnički poraz u ratu nije mogao poništiti.

KAKO JE HITLER POBEDIO U DRUGOM SVETSKOM RATU

Žak Elil je bio borac francuskog Pokreta otpora, ali je u junu 1945. bio toliko trezven da u nedeljniku „Reform“ napiše tekst pod naslovom Hitlerova pobeda? „U trenutku kada su Nemačka i nacizam zgaženi, a saveznička vojska konačno slavi pobedu, postavlja se pitanje u vezi s dva poslednja Hitlerova saopštenja. Samo mesec dana pre poraza, objavio je da je njegova pobeda izvesna. Tome su se tada svi smejali, zato što je bilo očigledno da Nemačkoj nema spasa.“

„Ipak, zar ne bismo morali imati oprezniji stav prema tvrdnjama tog čoveka?“, pita Elil. „Kada je 1938. pretio, svi su govorili: to je samo ‘ucena’. Kada je u januaru 1940. rekao da će u julu biti u Parizu, pričalo se: to je samo ‘razmetanje’. Kada je 1938. govorio kako će napasti Rumuniju i Ukrajinu, ko ga je uzimao za ozbiljno? Ipak, da smo Mein Kampf shvatili ozbiljno i da smo u njemu videli plan delovanja, a ne samo izborni program, za koji smo navikli da ga naši političari nikada ne sprovode, možda bismo preduzeli neke mere. Naime, Hitler je sve objavio još u Mein Kampf-u: ciljeve, metode i posledice. On nije mogao da svoje planove sprovede do kraja, ali volje mu nije nedostajalo.“

Pročitajte još - Poema za žrtve fašizma

Hitlerova pobeda nije u formi već u suštini. Posthitlerovski Zapad se odriče svojih izvikanih vrednosti, kojih jeste bilo u naznakama ali je stalno postojala i gajena namera da se ide ka njima. Posle Hitlera „svi ljudi u Francuskoj i SAD spremni su da prihvate diktatorsku vlast i državno kontrolisanu privredu. Opšta birokratizacija je gotova stvar i ostvaruje se svakodnevno, a očigledna nezainteresovanost stanovništva za političke razmirice zlokobni je znak nesumnjivo ‘predfašističkog’ mentaliteta.“
Kako se usprotiviti tome? U ime čega? „Sloboda je zanela sve u Francuskoj, sve dok je značila oslobođenje od ‘Švaba’. Sada gubi svaki smisao. Sloboda u odnosu na državu? To ne zanima nikog. Da bismo ponovo zategnuli olabavljene opruge i pokrenuli naciju, ostaje nam samo da se pozovemo na ‘duhovne vrednosti’. Ah, da… kao Hitler… kao Hitler koji je pronašao neverovatnu formulu za stavljanje duhovnog u službu materijalnog, za pretvaranje duhovnog u sredstvo za ostvarivanje materijalnih ciljeva.“
Elil u vreme opšte buke, o tome da je Hitler ludak, podseća da je reč o „doktrini o čoveku, svetu i religiji koja služi sticanju ekonomske i vojne moći. Postupno ćemo i mi krenuti tim putem.“

SVEDOČENjE LENI RIFENŠTAL

Ko bolje od nas danas može da svedoči tom proročanstvu. Umrtvljena, narkotizirana društva gledaju kako im pod okriljem „pretfašističkog mentaliteta“ diktature raskidaju usamljene pobunjenike koji su, kao neka vrsta savremenih Prometeja, „ukrali“ tajne od zlih božanstava.

„Šta ako Asanž, Mening i ostali poput njih – ako ih ima – budu ućutkani, a ‘pravo na znanje i dovođenje u pitanje odluka vlasti’ bude uskraćeno“, pita se ovih dana Džon Pildžer, jedan od sve ređih javnih boraca za Slobodu, i podseća: „Sedamdesetih sam upoznao Leni Rifenštal, blisku prijateljicu Adolfa Hitlera, čiji su filmovi pomogli da se Nemačka opčini nacizmom. Ona mi je objasnila da poruka njenih filmova, sama propaganda, nije zavisila od ‘naređenja sa vrha’, nego od onoga što je nazivala ‘submisivnom prazninom’ javnosti.

„‘Da li je submisivna praznina uključivala liberalne, obrazovane buržuje?’ – upitao sam je. ‘Naravno’, rekla je, ‘naročito inteligenciju… Kada ljudi više ne postavljaju ozbiljna pitanja, oni su submisivni i pokorni. S njima može da se radi bilo šta’. I tako je i bilo. Mogla je slobodno da doda: ostatak je istorija.“

Žak Elil je bio hrišćanski protestantski propovednik, potomak emigranta (poreklom od pravoslavnih dede Grka i bake Srpkinje), u osnovi pobunjeni pravednik. „To što imamo nije njegova (Hitlerova) diktatura, njegov misticizam, njegov totalitarizam, ali jeste diktatura, misticizam, totalitarizam, za koji smo sa entuzijazmom pripremili postelju (time što plaćamo Hitlerov vojni poraz) i za koji nismo ni primetili da se već dogodio. Više nego masakri, to je pravo delo sotone, a Hitler je bio samo njegov izaslanik na zemlji.“

Istoriji hrišćana ovakva iskustva nisu strana. Iskušenja i žrtva su prirodna stanja hrišćanskog habitusa. „Da li ćemo se poviti pred tim zahuktalim svetom, kojem je suđeno da nas savlada“, pita se Elil. „Ne, naravno“, odgovor je.

A obrazloženje kao da je danas pisano: „Ali, ono što je izvesno jeste da ne postoje nikakva politička i tehnička sredstva kojima bi se taj proces mogao zaustaviti. Toj plimi koja uništava sve duhovne vrednosti i sâmog čoveka, tako što ga okiva zlatnim lancima, mogu odoleti samo ljudi koji, upravo zato što će u potpunosti biti ljudi, neće dopustiti da ih apsorbuje ova civilizacija, niti će pristati na ropstvo. Ali, kako da ljudi, u svojoj slabosti i grehu, pruže otpor i odbrane svoje sudbine od tog mravinjaka koji donosi budućnost?

„Toj plimi, koja uništava sve duhovne vrednosti i sâmog čoveka, može se odupreti samo Čovek. ‘Evo čoveka’. Čovek Isus Hrist, koji je sam izmenio sudbinu sveta, koji je sam ućutkao Moloha, i sutra će sam osloboditi ljude od ropstva, koje nam svet već danas priprema.“
Ovaj hrišćanski krik ni danas nema ko da čuje na Zapadu. Odnosno, danas možda manje nego te 1945.

SAVEZNIČKA POMOĆ HITLERU NA ISTOČNOM FRONTU

Ovakvo oslobođenje je proces dugog trajanja, i vodi Čoveka da se suočava sa činjenicama. Nedavno je pouzdani „Global riserč“ objavio studiju „Drugi svetski rat je mogao da se završi 1943. godine da je savezničko bombardovanje bilo usmereno na vojne ciljeve“. Autorka teksta, Šejn Kvin, iznosi da je „do proleća 1945. godine manje od dva odsto savezničkih bombi palo na nemačke fabrike oružja. Onaj drugi deo je bačen na naseljene regione i radnička naselja.“

Poznata i važna nemačka vojna fabrika kugličnih ležajeva u Švejnfurtu, u centralnoj Nemačkoj, od koje je zavisila proizvodnja tenkova, kamiona, podmornica, aviona i drugih oruđa i oružja – za sve vreme rata „bombardovana je beznačajnih 22 puta, dok je Keln tučen 262 puta a Berlin je preživeo 363 vazdušna napada“. Zato posle, na suđenju u Nirnbergu, nije bilo sudskih postupaka za bombardovanje civilnih ciljeva. Bili bi osnova za nezgodna pitanja.

Zanimljiv je slučaj vojnog kompleksa za proizvodnju tenkova u Fridrihshafenu, na jugu Nemačke, u kojem je bila i proizvodnja čuvenog tenka „tigar“ koji je bio odlučno oružje za uspostavljanje prednosti na ruskom frontu.

„Na primer, u proleće 1943. Hitler zove Špera i kad čuje dobre izveštaje kaže:
Vrlo dobro! Divno! Kažeš sto deset ‘tigrova’. To je više nego što si obećao… Koliko misliš da ćete proizvesti ‘tigrova’ sledećeg meseca? Svaki tenk je važan.
Hitler razgovor zaokružuje kratkim izveštajem sa fronta.

Danas smo u Harkovu! Ide nam dobro, obavestio je Špera.
„Pobeda o kojoj je govorio Hitler poznata je kao Treća bitka za Harkov koja je završena s martovskim topljenjem snega 1943. U Harkovu – trećem najvećem gradu Sovjetskog Saveza – Nemci su bili nadmoćni u ljudstvu 8 prema 1 i 5 prema 1 u tenkovima i Crvenoj armiji su naneli gubitke od 80.000 žrtava. Teški tenk ‘tigar’, o kojem Hitler razgovara s Šperom, odigrao je važnu ulogu u zauzimanju Harkova, što je bilo ključno za stabilizovanje istočnog fronta početkom 1943.“

E, taj kompleks koji proizvodi „tigrove“ nije doživeo ozbiljnije bombardovanje sve do aprila 1944.

Tako su anglosaksonski saveznici „pomagali“ svog ruskog saveznika na Istočnom frontu. Ali to uopšte nije suprotno realnom odnosu. Odmah posle Hitlerovog napada na SSSR, senator iz Misurija Hari Truman (posle potpredsednik, pa predsednik SAD) rekao je da se nada da će se Nemci i Rusi međusobno „poubijati što je više moguće“, a za Vašington je idealno da uvek pruža pomoć strani koja gubi kako bi se borbe produžavale.

A tek raspoloženje Britanca prema Sovjetskom Savezu! Feldmaršal Alan Bruk, od decembra 1941. glavni savetnik Vinstona Čerčila, pisao je jula 1943. da Sovjetski Savez „ne može tako propasti a da ne ostane glavna pretnja posle rata“. „Zato hranite Nemačku, postepeno je gradite i spremajte je za federaciju Zapadne Evrope.“ (Setite se, Maršalov plan je objavljen 1947.) A to sve mora da se izvodi „pod plaštom svetog saveza Engleske, Rusije i Amerike“. Alan Bruk je od zime 1941. prvi čovek cele britanske armije.

ČERČILOV PLAN IZ 1945. ZA NAPAD NA RUSIJU

Dva meseca pred konačno savezničko iskrcavanje u Normandiji, što se u filmovima slavi kao D-day, Britanci su imenovali komisiju za strateško planiranje koja je bila usmerena na jačanje Nemačke i Japana u odnosu na SSSR. Zapadne obaveštajne službe počinju da skrivaju ključne informacije od svog „saveznika iz Kremlja“ i da sakupljaju „izuzetno detaljne i precizne“ materijale o ruskoj vojsci.

Već krajem 1944. britanska komanda ima planove u kojima se razmatra ponovno naoružavanje Nemačke za napad na Rusiju. Još se nije osušilo mastilo na dokumentima kojima se završava Drugi svetski rat, a Čerčil ima plan za Treći front.
Citiramo: „Strogo poverljivo. Tema: Rusija – pretnja zapadnoj civilizaciji. Operacija: ‘Nezamislivo’. Bavili smo se analizom (mogućnošću realizacije) operacije ‘Nezamislivo’… Datum objave rata – 1. jul 1945. godine“.

Kakve su ovo nebuloze? Ali ne, nisu to nikakve gluposti, već izveštaj britanskog Štaba za generalno planiranje, koji je razradio plan rata sa SSSR-om! Finalna varijanta je bila gotova 22. maja 1945. godine. DVADESET DRUGOG MAJA!“

Ovako taj gest sovjetskih antifašističkih saveznika opisuje Vladimir Medinski, sadašnji ministar kulture Rusije. I navodi detalje. Britanci procenjuju da je teško likvidirati razuđenu vojnu industriju, državne mreže sovjetskih komunikacija te „suštinski, jedini način da dođemo do brzog (ratnog) uspeha jeste kopnena kampanja, koja bi omogućila da se u punoj meri iskoristi naša dominacija u vazduhu – kako taktička, tako i prilikom udara po ruskim komunikacijama“. Za to je planirano angažovanje 20 oklopnih divizija, 50 pešadijskih divizija, pet vazduhoplovnih divizija, oklopno-tenkovskih i pešadijskih brigada, ekvivalent za osam divizija.

A „prema procenama, u ranim etapama (vojne kampanje) bilo bi moguće prekomponovati, ponovo opremiti i naoružati 10 nemačkih divizija“. Plan operacije „Nezamislivo“ je potpisan: W.S.C. Da, Vinston Spenser Čerčil. Posle Teherana i Jalte. Posle pregovaranja i druženja sa Staljinom, koji je njega i Ruzvelta spasao nemačkog atentata u Teheranu. I petogodišnjeg antifašističkog savezništva.

Posle će se W.S.C. ipak prizemljiti. I veliki plan će ostati na nivou naziva operacije – „Nezamislivo“. A on će se uhvatiti sjajne alegorije o „gvozdenoj zavesi“.

GEBELS JE BIO DUHOVITIJI

„Uzgred, ‘gvozdena zavesa’ se potpuno neutemeljeno pripisuje Čerčilu“, napisaće Vladimir Medinski. „‘Gvozdena zavesa će pasti na čitavu gigantsku teritoriju pod kontrolom Sovjetskog Saveza, iza koje će čitavi narodi biti istrebljeni.’ To nije rekao Čerčil. To je rekao Gebels. To je on osmislio – die eiserne Vorhang. Konkretno, u članku ‘2000 godina’, objavljenom u nedeljniku Rajh od 25. februara 1945. godine.“
Godinu dana kasnije u Fultonu u Americi Vinston Čerčil će Gebelsovo „genijalno zapažanje“ prevesti u the iron curtain. Jozef Gebels više nije bio u stanju da zaštiti autorska prava na svoju ideju. A antifašisti koji su počeli da iz tla fašističko-nacističke Evrope niču kao visibabe mogli su da bez većih naprezanja pređu na obnovljeni kolosek. Pravac ofanzive nije menjan – Istok.

Dobro, da se vratimo na početak teksta. U čemu je to pogrešila služba britanske kraljevske porodice? Što bi bio problem da nemačka kancelarka stoji u frontu s onima koji su došli sa Danom D? Pa status Nemačke se od onog vremena kad je Čerčil planirao da uključi i 10 nemačkih divizija za kopneni napad na Sovjetski Savez nije bitno promenio. Evo, sad su im javili da se uključe na frontu u Siriju. „Želimo da Nemačka pošalje kopnene snage kako bi delimično zamenile naše trupe“, saopštio je zvaničnik američke administracije. Da li Nemci to žele, pitali su ih koliko i Čerčil 1945. Jedino im ne brane kad Nemci, velemajstori genocida, po cenu biti ili ne biti, traže da Srbi priznaju da su počinili genocid u Srebrenici. Mogu i da traže da se sruši spomenik Kurskoj bici iz jula 1943. – Zvonik na Prohorovskom polju. U nekoj od propagandnih ofanziva kojima smo svedoci, može doći i dan kad se Nemcima neće braniti da objasne da nije Nemačka napala Sovjete, nego obrnuto.

A to sa Merkelovom na tviteru kraljevske porodice ipak je, priznaćete, daleko osmišljenije od Makronove ideje da među važne predstavnike strana u Prvom svetskom ratu stavi Hašima Tačija. I razumnije. Od Anglosaksonaca se mogu očekivati razne „nezamislive“ operacije, ali izvesno je – i kad ubijaju antifašizam, imaju jasan cilj.

(Izvor: Slobodan Reljić/ Pečat)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (4)

f

06.08.2019. 13:59

fasizam je vladavina korporacija, to je svet u kome ovce zive, sta jos nije jasno ?

Goran

06.08.2019. 14:13

Oni kojima je zlo naneseno to nazivaju fašizmom dok oni koji nanose zlo to samo stavljaju pod svoju agendu i idi dalje...

Goran

06.08.2019. 14:14

Kakav bre fašizam i nacizam kad znamo da nam je Murat bio najveći vojskovođa tako reče ono što nazivamo predsednikom zemlje...

Hm

06.08.2019. 22:02

Hitler je za Britance bebica. Najmorbidnije planove kroz istoriju guraju. A mi smo im odavno na putu i smetamo njihovim ciljevima.