POGLED ISKOSA: Olja Ivanjicki, sfinga srpskog slikarstva

Dejan Đorić

21. 09. 2019. u 07:24

Olja se pokazala spremnom da odgovori na izazove vremena i bude ispred svoje epohe. U doba raznih novokomponovanih i pop pevačica, porno zabavljačica, koje se bave čak i modom, ona je pokazala da suvereno vlada i zakonima visoke mode

ПОГЛЕД ИСКОСА: Оља Ивањицки, сфинга српског сликарства

Deset je godina kako zauvek nema Olge Olje Ivanjicki (Pančevo, 1931 - Beograd, 2009), mazne i zagonetne, mudre i cenjene u svakom režimu. Mnogi umetnici iskazali su stvaralački zamor i lošim delima ukaljali svoje ime, relativizujući svoje mesto u sistemu umetnosti. Poslednja velika izložba ove slikarke u Istorijskom muzeju Srbije u Beogradu, kojom se 2017. godine predstavio njen legat i prethodna likovno još uspelija u Narodnoj banci na beogradskoj Slaviji iz 2006. godine, ukazale su na umetnicu koja je i u poznoj dobi uspešno slikala ulja većih formata, promišljenih i zamašnih kompozicija. Kada se slegne medijska halabuka oko nje i prestane sa kvalifikacijama kao što su Leonardova kći ili Beogradski ženski Dali koje joj donose više štete nego koristi, ostaće njeno slikarstvo, poetska i filosofska misao jednog od poslednjih evropskih vizionara iz doba visokog modernizma.

Olja se pokazala spremnom da odgovori na izazove vremena i bude ispred svoje epohe. U doba raznih novokomponovanih i pop pevačica, porno zabavljačica, koje se bave čak i modom, ona je pokazala da suvereno vlada i zakonima visoke mode. Njena kolekcija za modnu kuću "Mona" nije bila samo omaž Njegošu i pogled na 19. vek. Uspela je nemoguće, da lepi, starinski, dostojanstveni stil iz prošlosti prevede u neku novu, buduću otmenost, iskazavši se i kao modni kreator. To je bio i njen lični stil odevanja. Slično je nastupila i sa arhitektonskim projektima i dizajnom.


PROČITAJTE JOŠ: Filmska kritika: Noć i grad

Sada, kada je otišla, uviđamo da je otelotvorila ideju Leonida Šejke i njenih saboraca iz grupe Mediala o mogućnosti zasnivanja nove renesanse, tradicionalnog i modernog, onoga što je nazvano "magija ekstrema" i "jedinstvo suprotnosti". Pred kraj života, pohađala je svake nedelje predavanja iz filosofije, na kojima je proučavala Platona i Hegela, ali i postmodernog mislioca Sloterdijka. Bila je krajnje otvoren duh, bez predrasuda prema bilo čemu. Sa Šejkom, Mirom Glavurtićem i Vladanom Radovanovićem je 1958. godine osnovala Medialu i bila jedini njen ženski član. U svoj poluvekovni artistički projekat unela je neviđen šarm, fizičku lepotu i mističnost. Svi su u Mediali bili zaljubljeni u nju, kako je priznao Miro Glavurtić, a obožavali su je mnogi, od kompozitora Dušana Radića, umetničkog fotografa dr Miodraga Đorđevića, do mlađih slikara. Na pitanje koja je devojka najlepša u Beogradu, postavljeno krajem šezdesetih u redakciji časopisa "Delo", crtač Dragan Lubarda je odgovorio: "Olja Ivanjicki kada u ogledalu posmatra Olju Ivanjicki."

Ako je kao slikarka bila daleko ispod svog uzora Leonarda da Vinčija (njena najbolja rana ulja poput Teute II iz 1957. godine na tragu su Mona Lize), težeći univerzalnosti imala je nečeg od duha renesansnih genija. Duboko je zašla u mnoge oblasti i u svakoj ostavila trag a publika je poznaje kao medijski najviđeniju našu slikarku.



Pratite nas i putem iOS i android aplikacije