Mnogo ljudi se u poslednje vreme odlučuje za odlazak u inostranstvo na rad, s namerom da se nikada ne vrate u domovinu. Jedan hrvatski bračni par je za DW govorio o svojih godinu dana u Irskoj.

„To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrednije: izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu da otići bilo gde i tamo živeti i raditi. Više mi niko ovde ne može reći  – ako ti nećeš, ima ko će raditi za minimalac. Naučio sam da cenim svoje vreme i svoj rad. Više me ne brine šta ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovde bilo puno drugačije.“

Tim rečima je započeo svoju priču Eduard Soudil, debelo zagazio u četrdesete godine života, što ga nije sprečilo da jednog jutra da otkaz na poslu i ode u Irsku.

Posle 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom platom i iscrpljujućim radnim ritmom, odlučio je započeti „novi život“. Naravno, kao i u većini dobrih odluka u životu i njegovoj je kumovala žena.

„Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku je što je moja tadašnja devojka i danas supruga, ostala bez posla pa smo jedan dan seli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je bilo već u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovde. Veliki je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka“, priseća se Eduard prelomnog trenutka. 

Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dablin ili Kork gde živi najveća hrvatska „enklava“ u toj zemlji. 

„Imali smo sreću što nismo otišli u Dablin, otišli smo u Leterkeni koji je skroz na severu i mali je gradić. Veličine Đakova, ali puno urbaniji i neću reći lepši, jer nema meni ništa lepše od ovoga ovde. Ja sam ‘napredovao’ u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio“, kaže Eduard.

Odmah po dolasku mu je bilo ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je tu mogućnost odbio od početka jer je posao i bolja plata bio motiv zbog kojeg je otišao iz domovine. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitet obavljenog posla nikada nije imao pritužbe.

„Zadnjih četiri ili pet meseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-tak evra dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose.“ Dodaje i kako je hrvatski pasoš i svojevrsna preporuka za posao, jer su hrvatski građani cenjeni radnici na glasu kao vredni i odgovorni.

„Kada smo odlazili nismo rekli: ‘Nećemo se nikad više vratiti u Hrvatsku’. Otišli smo da vidimoi kako je i nešto zaraditi. Pokriti dugove koje smo imali ovde. Imali smo neplaćenih računa, opomene za parkiranje, struju… Sve dugove koje smo neminovno nagomilali u Hrvatskoj vratili smo za tri meseca i još kupili i automobil.“

Kaže i da ga tamo niko nikada nije pitao koju je školu završio i kakav „papir“ ima. „Ovde ti je bitno da li imaš diplomu, tamo je bitno da li hoćeš raditi. Poslodavac je spreman uložiti u tebe da te obuči o svom trošku i daje ti priliku prema tvojim sposobnostima. Za godinu dana me niko nije pitao za diplomu, izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu o nekažnjavanju“, priča Eduard.

Tagovi

Komentara

  1. Bobby
    2. novembra 2019. 21:42

    Да, то је искуство из посттранзиционог, слободног, уређеног друштва. Хрвати имају лакшу могућност да том "временском капсулом" пређу и користе предности тог друштва, док се Срби, уз мање или веће перипетије, ипак релативно успешно премештају тамо, остављајући сопствену партократску прћију "краћом" за по 50.000 грашана годишње. Суштина владавине партократије је трговина егзистенцијалним страхом, према онима који су упосленици јавних институција. Тиме се скоро сва државна инфраструктура, сваким изборним процесом претвара у сервис владајуће партије, када је потребно исказати послушништво, или чак, на вишим позицијама, извршити "прелет". Непослушни се, свакако, кажњавају отказом, што у случају Србије, и постојања приватног сектора ословођеног одговорности за непоштовање радничких права, углавном значи, тешак егзистенцијални проблем, или одлазак у ропство. Мало грубо написанио, али ипанк врло близу иситини.

  2. Tina
    4. novembra 2019. 08:59

    Lako je njemu kad ima EU pasos. I ja bih sad.

  3. Aleksa
    5. novembra 2019. 19:46

    U Hrvatskoj je potpuno ista (loša) situacija kao i u Srbiji. Korumpirani politićari,čekanje u bolnicama, glomazan administrativni aparat koji je potpuno neefikasan, ništa ne možes bey veze, narastajući radikalni nacionalizam i mrćnja prema ostalim nacijama a pogotovo Srbima...Znam pouzdano. Jedina razlika je cinjenica da je Hrvatska oduvek bila forsirana od strane EU za razliku od Srbije. EU je jedna monopolska organizacija koja vodi III svetski rat, ako je onaj II uopste završen. Kao prvo ako si iz Srbije ne možeš otići nigde u inotranstvo da radiš godinu dana tek tako, samo za izvesna zanimanja i pod uslovom da polažes jezik i razlike ispita. Put je mukotrpan i nakon njega se retko ko vraća nazad u Srbiju jer ako se vratiš za godinu dana u slučaju da želiš ponovo da odeš morao bi da prodješ kroz istu mukotrpnu proceduru pa se čeka pasoš... Ova priča je zapravo priča o tome kako gradjani EU mogu sve ...Oni mogu da od danas do sutra odluče gde će da žive i rade a nama iy trećih zemalja su nametnuli uslove koji nisu humani. Uostalom već sam izray treća zemlja kayuje mišljenje EU o onima koji nisu njeni članovi,treći kvalitet,gradjani trećeg reda...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.