Važno je učestvovati

Vreme čitanja: 3min | uto. 14.01.20. | 09:49

Jer uskoro ni tog učestvovanja, izgleda, biti neće

Reče pre neki dan Nenad Peruničić da su Srbiji rukomet više nikog ne zanima. I odavno ništa tačnije nije rekao. Možda je najveća sreća što nikog više ne zanima, pa se niko mnogo i ne tangira kada naiđu ovakvi teški neuspesi.

A, možda je, ipak, to najveća nesreća, jer da nekog zanima, da nekog bole decenijski porazi i katastrofe na velikim takmičenjima - na onim na koja se Srbija kvalifikovala - možda bi neko i reagovao.

Izabrane vesti

Možda bi se neko zapitao ko su ti ljudi koji godinama vedre i oblače u rukometnom savezu, a rezultati su sve gori. Koju to magiju imaju u rukama koja ih drži u foteljama dok brod tone i voda prelazi preko grla. Možda bi se neko zapitao ko su ti selektori koji se smenjuju kao na traci, ko su ti igrači kojih po pet-šest ima na svakom novom takmičenju, a rezultata ni u tragovima.

Neko bi se možda zapitao, ali izgleda da rukomet, nekada jedan od najtrofejnijih jugoslovenskih sportova, u Srbiji definitivno nikog više ne zanima. I zato je danas na ivici gašenja, na ivici amaterizma, kao čovek koji je skoro 10 godina u dubokoj komi, sve više kopni kako vreme prolazi i drugog izlaza, osim da neko pritisne dugme i ugasi aparate nema.

Nijedan ekipni sport u zemlji nije se tako survao u ambis od raspada velike Jugoslavije kao rukomet. Pad nije bio momentalan. Ličio je na situaciju kada se brzom vozu otkači vagon, pa još neko vreme ide po inerciji, ali sve više zaostaje za kompozicijom, dok na kraju potpuno ne stane. Tako je i srpski rukomet u drugoj polovini devedesetih držao visinu dok su dres reprezentacije nosili momci koji su igrački stasali u školama te velike Juge. Kada su oni jedan za drugim silazili sa scene, tako je taj vagon sve više usporavao i zaostajao. Kao i igra rukometne reprezentacije, koja godinama liči na raštimovani spori ritam bend. Svetlosnim godinama po brzini i atraktivnosti za vodećim selekcijama Evrope.

Imala je Srbija šansu da se vrati na veliku scenu. Imala je generaciju 1986, juniorske prvake Evrope, u kojoj su igrali Petar Nenadić, Žarko Šešum, Dobrivoje Marković, Rajko Prodanović, Bojan Beljanski, Momir Rnić... Većina njih je dobacila do A reprezentacije, bila je i deo ekipe koja je iskoristila prednost domaćeg terena i 2012. osvojila evropsko srebro. Ali to je bio samo jedan blesak, koji suštinski nije doneo ništa srpskom rukometu. Niti tim momcima, kada je državni tim u pitanju. Odmah posle toga na sledećim takmičenjima vratili su se u sivilo i jedan po jedan vremenom otpadali iz ekipe, pa više nijednog od njih ni nema danas u reprezentaciji. Kako reče Peruničić, i ne žele više da igraju za državni tim. Nije ni čudo, ništa osim gorčine svake božje godine u njemu nisu ni osetili.

Evropsko prvenstvo za Srbiju je gotovo. Možda i pre nego što je počelo, jer selekcija koja je nastupila na ovom Evropskom prvenstvo je prosto preslaba. Na jedvite jade se i plasirala na šampionat, pretrpivši ubedljiv poraz od Švajcarske, a nije uspela čak da ni u Zrenjaninu pobedi Belgiju, za koju ni na svemoćnoj Vikipediji nema dokaza da se tamo uopšte igra rukomet.

Porazi od prosečne Belorusije i ispodprosečne Crne Gore potpuno su ogolili koliko je kompletan srpski rukomet jedna šklopocija koja se jedva vuče. Jasno je da su posle svega igrači najlakša meta i najbezbolnije bi bilo njih prozivati za ovu katastrofu u Gracu, ali ako je ovo najkvalitetnije što Srbija ima na raspolaganju, onda... Pitanje je vremena kada će i to 24. mesto na Evropskom prvenstvu postati nedostižno. Više neće postojati ni ona „Važno je učestvovati“...

Foto: Reuters/Starsport


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara