');
Najnovije vesti
Blic Vesti Svet

Lea i Jehudit preživele su Aušvic i ZLOGLASNE MENGELOVE EKSPERIMENTE, a jezive scene ne mogu da zaborave ni 75 GODINA KASNIJE

Nedugo nakokn što je Aušvic oslobođen 27. januara 1945, sedmogodišnje bliznakinje Lea i Jehudit Čengeri sakupile su se sa ostalim preživelima blizu ograde logora. Ali, pre nego što su stigle da udahnu prvi dah slobode, od njih je zatraženo da učestvuju u propagandnom filmu sovjetske armije koji navodno prikazuje oslobađanje logora, iako dešavanja nisu snimljena u realno vreme.

Lea i Jehudit Čengeri
Lea i Jehudit Čengeri

- To je bila nameštena scena – rekle su bliznakinje prošle nedelje za izraelski list “Harec”.

Uprkos svemu, snimak je veoma značajan i reflektuje sudbinu dve jevrejske bliznakinje koje su preživele užasne eksperimente koje je na njima sprovodio sadistički nacistički lekar Jozef Mengele. Na snimku se nalazi i majka bliznakinja Mirijam Rejčel, koja je tada imala 28 godina. Ona je takođe preživela. Lea i Jehudit kažu da su preživele zahvaljujući svojoj majci.

Pročitajte još

-Žive smo samo zbog nje. Ona nam je češljala kosu, kupala nas u snegu i šunjala se u našu baraku da nam donese hleb – priča Jehudit (82).

Jednom prilikom, dok je Mengele sprovodio eksperiment nad bliznakinjama, majka je upala u baraku i molila ga da prestane. Za kaznu su joj dali injekciju zbog koje je bila u nesvesti dve nedelje.

- Ona je naš heroj. Veoma su retki slučajevi da su oba blizanca preživela logor i eksperimente – kaže Lea

Jehudit i Lea su rođene 1937. u mestu Šimleu Silvaniej u Transilvaniji. Grad je 1940-tih pripojen Mađarskoj. Otac bliznakinja Cvi je 1942. prebačen u jedinicu za prinudni rad, a u maju 1944 Jehudit i Lea su sa majkom premeštene u geto u Šimleu Silvanieju. Kasnije istog meseca prebačene su u Aušvic. Od svih članova porodice koji su završili u Aušvicu samo su one i majka preživele. Bile su identične bliznakinje pa ih je Mengele zato odabrao za svoje ozloglašene eksperimente.

Od čitave porodice preživele su samo Lea, Jehudit i njihova majka
Od čitave porodice preživele su samo Lea, Jehudit i njihova majka

- Čim su nas smestili u blok za blizance saznale smo da Mengele dođe s vremena na vreme i izabere blizance nad kojima želi da eksperimentiše. Bile smo male devojčice i gledale smo na njega kao na nekog ko je snažan i ima autoritet, nekog ko odlučuje ko će živeti, a ko umreti – priča Lea.

Najveći strah sestara je bio da se jedna od njih jednog dana neće vratiti živa sa eksperimenta.

- Videle smo da se većina blizanaca ne vraća zajedno – kaže Jehudit.

Čak i danas, 75 godina kasnije, njih dve ne žele da razgovaraju o eksperimentima kojima su bile podvrgnute u Mengeleovom bloku. Ali Leina unuka Šani Levani otkrila je neke detalje.

Pročitajte još

- Mengele je imao određenu dozu naklonosti prema njima. Zvao ih je lepe Čengeri bliznakinje i obraćao im se imenom umesto brojem. Jednom ih je pomerio na početak kolone kad su se svi poređali za obrok, jer su one bile ljubazne i pristojne i nisu znale da se guraju – priča Šani.

Jehudit i Lea kažu da im je nakon oslobađanja trebalo dugo vremena da shvate da su slobodne.

- Kao devojčice nismo se osećale slobodnima. Možda smo dobile više hrane, ali i dalje nismo imale dom. Bile smo zauzete ponovnim građenjem naših života – ističe Lea.

Pravi osećaj slobode dogodio se tek 15 godina kasnije, kad su sa oba preživela roditelja preselile u Izrael.

- Odjednom smo bile slobodne, niko nas nije gonio. Niko nas više nije pitao šta to radimo – kažu bliznakinje.

Lea sa sinom Abijem
Foto: LES GLASSMAN / youtube
Lea sa sinom Abijem

Čak 70 članova njihove šire porodice ubijeno je u holokaustu, uključujući baku i dedu.

- Kao devojčica uvek sam htela da nekog zovem bakom ili dedom, ali nije bilo nikog da ga tako zovem. To je tužno. S druge strane, podigla sam porodicu i uživam u svojoj lepoj zemlji i njenim postignućima. Pobedila sam – kaže Jehudit.

Leina ćerka Šani studira medicinu i tu je otkrila posebno značenje u odnosu na patnje koje je proživela.

- Morala sam proći kroz proces, zapitati se kakav lekar želim da budem i kojim ću se etičkim principima rukovoditi kad tretiram svoje pacijente. Nadam se da neću samo slediti pravila, već da ću uspeti da vidim ljudsko biće iza pacijenta – ističe ona.

Pročitajte još

Uprkos tome što je prošlo mnogo godina od oslobođenja iz Aušvica, bliznakinje Čengeri su i dalje nervozne kad idu na pregled kod lekara.

- Idemo što je manje moguće jer smo i dalje u strahu od eksperimenata koja su nad nama sprovodili kad smo bile devojčice – navodi Lea.

Jehudit dodaje da je zlostavljanje od strane nacističkog lekara ostalo zakopano u njihovoj podsvesti mnogo godina kasnije.

- Oklevamo čak i na putu do lekara. To je grozan strah. Čak je i test krvi noćna mora. I dalje vidimo lekare kao pretnju, kao bezosećajne, okrutne osobe. Do današnjeg dana kad upoznajem novog lekara prvo mu objasnim da sam ja drugačiji pacijent – kaže ona.

I dalje se boje lekara - Lea i Jehudit
I dalje se boje lekara - Lea i Jehudit

Lea je inače udata za veterinara, a Jehudit za zubara. Bliznakinje su želele da studiraju stomatologiju, ali pre nego što su otišle za Izrael to nije bilo lako u postratnoj, komunističkoj Rumuniji. Jehudit je na kraju postala zubni asistent svom mužu i sinu.

- Veoma je važno da lekar zna da je i pacijent ljudsko biće, sa dušom, osećanjima, sumnjama i strahovima – ističe ona.

Dr Metju Foks sa Univerziteta Ben-Gurion, kaže da je Mengele samo vrh ledenog brega kad je reč o nacističkim lekarima. Mengele je bio u prvom planu, ali je mobilizovan skoro čitav medicinski sistem da se sprovode holokaust.

- Većina ljudi to ne zna, ali Mengele je sprovodio svoje jezive eksperimente u Aušvicu u okviru svog post-doktorskog rada, pod vođstvom svetski poznatog stručnjaka za genetiku u Berlinu. Primio je stipendiju od prestižne istraživačke fondacije – ističe Foks.

On je podsetio da su prvi ljudi koji su počinili sistematska ubistva u nacističkoj Nemačkoj takođe bili lekari, dodajući da su lekari i sestre ubili desetine hiljada pacijenata sa fizičkim ili mentalnim smetnjama – a mnogi od njih su bili Nemci. To je bio deo programa eutanazije T4, koji je sprovođen od 1939-1941.

- Cilj programa je bio da se nacistička Nemačka reši bolesnih i nemoćnih. Prve gasne komore instalirane su u nekoliko bolnica gde su gasom ubijali nemačke pacijente, pre nego što su komore postavljene u logore, kad je počeo holokaust – naveo je Foks, dodajući da nisu samo pojedinačni lekari poput Mengelea bili umešani u takve zločine, već čitav medicinski sistem – akademski krug, udruženja, istraživački instituti.