U desnim društvima prvo stradaju manjine i žene 1Foto: Dalibor Sevaljević

Još kao mala, a to je bilo u bivšoj velikoj državi – pitala sam se šta znači ‘radnici, seljaci i poštena inteligencija’.

Slogan iz filmova kao dio govora, transparenta, i zašto je neko obrazovan po automatizmu nepošten. Na neki način, i preimenovano, to se održalo i danas… Pogotovo kada su u pitanju žene. Nekako se prošvercuju kao zgodne, ili sumnjivog morala… kao majke, takođe. Ali kao zgodne, majke, školovane, pa i svojeglave… to je mnogo teška situacija i neprihvatljiv izbor za junakinje filma. Ali ja nisam krenula od toga da hoću da radim film o školovanim ženama. Inspirisao me događaj, a u mom okruženju, nažalost ili na sreću, još uvijek i žene ponekad pročitaju ponešto – kaže u razgovoru za Danas crnogorska rediteljka Marija Perović odgovarajući na pitanje zašto je malo priča u kinematografiji u kojima su glavne junakinje četrdesetogodišnjake, pa još školovane.

U desnim društvima prvo stradaju manjine i žene 2

NJen novi film „Grudi“, koji je odnedavno na repertoaru domaćih bioskopa, bavi se upravo njima. Priča prati tri najbolje drugarice još iz gimnazijskih dana i njihovog školskog druga i simpatiju, koji se okupljaju u rodnom Nikšiću na godišnjici mature. Tema je pre svega dugogodišnje generacijsko prijateljstvo, koje ni daljine nisu mogle da izbrišu, ali film skreće pažnju i na borbu protiv kancera dojke, budući da je jedna od žena teško obolela, a njeni prijatelji na različite načine pokušavaju da joj pomognu.

Glavne uloge igraju Dubravka Drakić, Nada Šargin, Marija Škaričić i Vojin Ćetković, a u glumačkom ansamblu su i Mira Banjac, Peđa Bjelac, Branimir Popović, Aleksandar Đurica i drugi. Pre bioskopskog, „Grudi“ su imale i televizijski život u serijskom formatu, koji je publika već imala prilike da pogleda.

* Šta vas je navelo da pričate upravo o takvim junakinjama? Sve je počelo na vašoj proslavi jubileja mature, zar ne?

– Kako te školovane žene, emancipovane i savremene, udate ili neudate, kriju bolest. Kao da ste roba sa falinkom, ili je dovoljno reći – kao da ste roba… Ali je od sve te priče nastao jedan pitak i, usuđujem se reći, nepretenciozan film koji govori o nama – bivša srednja klasa, srednjih godina, u tumačenju izuzetnih glumaca.

* Šta je to što nosi generacija rođenih 70-ih? Kakav pogled na život i sve njegove promene nose u sebi? Čini se da je ona oduvek bila na neki način nespremna za sve ono što joj je sudbina dodelila, barem na ovim prostorima?

– Ovo je pitanje za esej (smeh). Ali pokušaću kratko – mislim da smo mi preskočena generacija. Vaspitavana za neko drugo doba. Sa 18 godina nas je sačekalo „ovo“, kako god se ono zvalo na Balkanu. A to „ovo“ je poput naslova kultne serije iz 80-ih iz bivše Jugoslavije, a locirane apsurdom u crnogorsko selo. „Ovo“ još nije umrlo, a kad će ne znamo. A „ovo“ su ratovi, sukobi, primitivizam, korupcija, nehigijena, mentalna prije svega… Nekada mi kažu, jer dosta putujem, da je i svijet u krizi. Jeste, ali ovamo gdje putujem, to je ipak jedan drugi nivo. Mislim da je generacija sedamdesetih najgore prošla. Ovi iz šezdesetih su ipak zakačili ponešto, a mi smo, ako govorimo o poslu kojim se bavim, izgubili publiku, a negdje i polje rada. Živimo mi, nije ni meni loše, ali to su sve neki izolovani, nategnuti krugovi, za čije opstajanje – stalno i iznova morate da se trudite. Ne podrazumjevaju se. I kada ih napravite – radujete im se kao dijete. Makar ja.

* Početna priča filma je rak dojke, ali vi se ne bavite samom bolešću već njenim uzrocima. Zašto vam je bilo važno da govorite pre svega o bolesti duše, pa tek onda o bolesti tela?

– Da li je to bolest, ili život sam… „Grudi“ su film na kojem se ljudi smiju, a onda zaćute. To je film o opstanku. O vrijednosti prijateljstva i plemenitosti. Mi se inače ne bavimo uzrocima, samo posledicama. Ako odete kod doktora, a izgledate civilizovano, isti doktor kaže nije vam ništa. Čujem priče mojih prijateljica koje imaju problem da ostanu u drugom stanju kojima ljekar kaže – nemoj da misliš. Ako zavidim na nečemu nekome, a pokušavam da ne zavidim, to su ljudi koji ne misle, i kao takvi ne ugrožavaju druge. Međutim, takvih je jako malo. Danas nam je normalno da su besmisleni u prvom planu. I onda se isključujemo, ne glasamo, ignorišemo – ali to nije život. Da bismo preživjeli moramo misliti jedni o drugima, i o sebi. To je nešto što mi je bilo važno da ostane kao utisak, makar kod nekog, nakon odgledanih „Grudi“. Inače, ako se odlučite da pogledate film, to je jednostavna priča, koju sigurno živi makar neko koga imate u komšiluku, a trudi se da vam kaže „dobar dan“ u liftu. Ima još takvih.

* Glumci su govoreći o „Grudima“ rekli da je to jedan mali film. Šta to danas znači? Čini se da je takvih sve manje i da se sve više na platnu mogu videti samo velike teme i velike priče. Zašto?

– Pa ne znam da l’ je tako… „Parazit“ je film o malim ljudima, jednim bogatim, drugim siromašnim, ali koji na duhovit način, na kraju i sa „horror elementima“, poručuje kako niz malih i naizgled nebitnih situacija, prevara, dovodi do sloma. I taj film iz Južne Koreje dobio je Oskara za najbolji film. Dopala se meni „1917“, ali to je opet film o održivosti ljudskog u prvom velikom ratu. Sada imamo niz malih i naizgled nebitnih „ratova“, a ne okrećemo se ljudima. Ako se bilo ko nakon „Grudi“ sjeti nekih dragih ljudi iz razreda, ili pomisli da može ispočetka, u četrdesetim… Veliko je. A nekako je istinit ili mali po ambiciji ili iskrenosti, i srećna sam dokle smo došli, i sa serijom i sa filmom. Mali je jer smo bili pošteni dok smo ga radili, a poštenja je nekako malo. I nije više moderno. Nije „in“.

* Vi ste prva žena reditelj u Crnoj Gori i jedna od retkih na ovim prostorima. U trenutku kada se u svetskoj kinematografiji jako mnogo govori o nevidljivosti rediteljki, kako to izgleda iz vizure ovih naših prostora? Šta znači baviti se danas filmom u zemljama nekadašnje SFRJ, a ne biti muško?

– Nikada nisam mislila da ću ovo izgovoriti – ali šta znači baviti se bilo čim u zemljama bivše SFRJ, pogotovo ovim istočnim i južnijim, a ne biti muško. Lakše je bilo u SFRJ jer je socijalizam normativno i iz svoje potrebe vodio računa o pravima ženama. U desnim društvima, a sva naša društva su desna, prvo stradaju manjine i žene. Djecu štite roditelji, pa ako se ne adaptiraju, ne znaju dok ne porastu. Možete da budete majka, pa vaspitačica, učiteljica, medicinska sestra… Sva ona zanimanja koja su „briga i usluga“. I to je u redu. Sve drugo je razmaženost, drskost i maltene bezobrazluk. I kada sa tim ulazite u bilo kakve pregovore – svjesni da neko preko puta to misli o vama – nekako bude u redu. Čak vam i pomognu.

* Navikli smo već da iz jednog filma nastaje serija. Kako izgleda kada se taj proces obrne?

– Komplikovano, pogotovo za percepciju publike. Film je drugačiji, i donosi vam novu vrstu koncentracije. Pitkiji i manje edukativan, više ljudski… Odgovorila bih jednostavno, iako znaju kraj, drugi je osjećaj. Imate i rimejke, i filmove koje su inspirisale poznate serije, nije to baš presedan. Ali kod nas često se priklanjamo jednoj mantri, i iako smo inatni i „preponosni“, podlježemo nametnutom stavu. Pogledajte film, pogotovo ako vam se dopala serija. Toliko ću reći. I usput pomenuti da je film bio izmontiran i prije serije.

* Film je trenutno na repertoaru beogradskih bioskopa. Šta još sve čeka „Grudi“ u dužem i kraćem obliku? Hoće li biti nastavka?

– Neki festivali, na jednom se prikazuje već u ponedjeljak. Ako imate čitaoce u Stokholmu, nek odu da pogledaju „Grudi“. A nastavak bi bio – šta se desilo nakon donesenih odluka, ali to već nije taj trenutak. Drugi je žanr i format, i da može da bude nastavka, ako se stvore uslovi. Mada su moje misli u novim projektima. Ovo „misli“ zvuči patetično, u konkretnim pisanjima i aplikacijama. A „Grudi“ pazim koliko mogu – sa strane. Sada su date vama da ih gledate.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari