Vidim snažnu analogiju između kazališta i povijesti

Svetska epidemija zaustavila je mnoge projekte u nastajanju, a tek nekoliko dela našlo se pred publikom. Zanimljiv je podatak da jedna od retkih predstava u regionu koja se pojavila ove godine nosi naslov „2020“. U pitanju je autorski projekat Ivice Buljana, nastao po knjigama popularnog izraelskog istoričara Juvala Noe Hararija. Koprodukcija nekoliko vodećih ljubljanskih kuća – Slovenskog narodnog gledališča, Mestnog gledališča ljubljanskog i Cankarjevog doma, kako se navodi u rediteljskoj eksplikaciji, u središte stavlja jednu od onih važnih godina za istoriju čovečanstva, poput 1791, 1848, 1914. ili 1968, ali i 1984. i 2001. koje su zahvaljujući umetničkim delima (i njihovim autorima – Orvelu i Kjubriku/Klarku) postale važne odrednice savremenog sveta. Olimpijske igre u Tokiju i izbori u Sjedinjenim Državama trebalo je da 2020. obeleže za buduća pokoljenja. To je, ipak, učinio korona virus, koji se, zanimljivo, takođe pominje u ovoj proročkoj postavci. O svojoj predstavi, koju će publika u Beogradu, po svemu sudeći, moći da pogleda već u septembru, ali i o karantinu, politici i pozorištu, govori za Danas Ivica Buljan, hrvatski autor i direktor Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

* Mnogo se govorilo o vašoj predstavi „2020“ koju ste početkom godine režirali u velikoj dvorani Cankarjevog doma u Ljubljani. O čemu je tačno reč?

– Neko vrijeme sam se zasitio rada na fikcionalnim djelima i njihovom prevođenju na scenu. I ranije su me zanimala dokumentarna djela, postavio sam dokumentarnu dramu „Genova“ Fausta Paravidina o sukobu demonstranata i policije za vrijeme summita G8, ili „Kapital“ Thomasa Pickettya. Harari je figura koja je razgrnula maglu s mnogih mistifikacija o nastanku čovjeka i prevlasti koju je homo sapiens učvrstio na našoj planeti istrebljivanjem ne samo ostalih vrsta, nego uništenjem resursa koje posjeduje Zemlja. Čini mi se to važan preduvjet za razumijevanje današnje potrebe za ekološkim osvještenjem. Zamjeraju mu što su njegove knjige prigrljene od neoliberalnih elita. Namjera mi je bila napraviti znanstveni cabaret koji uključuje Žižekov uvod u Hararija, i nastavlja se montipajtonovskim prikazom povijesti civilizacije. Scene proistekle iz Hararijevih knjiga dramaturški su slobodno-asocijativno povezane s razmišljanjima glumaca na teme koje nas se svih tiču. Drugi dio se referira na Hararijevu knjigu Homo Deus i sudbinu čovjeka danas, u eri raspomamljenog kapitalizma, a njega čini aktivna interakcija s publikom u duhu imerzivnog kazališta, dok se zadnji dio, u duhu serije „Years and Years“, dešava danas ili u bliskoj budućnosti. Na sceni se bez prestanka okreću tri televizijska studija, teku tri paralelna intervjua, gradi se nadrealistički kaleidoskop različitih perspektiva, od intimnih i ohrabrujućih do političkih i zastrašujućih, na našu sudbinu. U predstavi smo imali prizor, napravljen baš prema Hararijevom predviđanju o tome kako šišmiši-vampiri napadaju čovjeka, nakon čega uslijedi globalna epidemija. Iako je krajem siječnja ona već vladala u Kini, činilo nam se da smo mi tako daleko od toga. Bit će zanimljivo vidjeti kako će je publika gledati najesen kad opet bude igrala. Postoje ozbiljne naznake da ćemo s predstavom već u septembru gostovati u Beogradu.

* Kako ste vi proveli period karantina?

– Dva mjeseca živio sam u meni skroz novom ritmu. Ja već dvadeset i pet godina neprestano putujem, mijenjam teatre, radim nove predstave, zapravo živim u teatru. U HNK-u provedem skoro cijeli dan, od jutra do vrlo često jedanaest navečer kad završava proba ili predstava. Taj ritam je paklen, ali se pretvorio u neku shemu koja kao da je nacrtana trokutom. Odjednom je bila poljuljana, pa srušena. Negdje u mašti sam želio misliti da će karantena radikalno promijeniti svijet, ali zadnji dani pokazuju da ponovno uključivanje u rad, barem zasad, dok ne dođe neka veća kriza, neće nimalo izbrisati sve one globalne probleme u kojima grcamo već toliko dugo. Imam dojam da će mladi ljudi nešto promijeniti, oni su karantenu mogli doživjeti kao sjajno iskustvo svog mladog života, oni je mogu uzeti kao ogromno dobro. Karantena mi je osvijestila da zapravo živim već dugo vremena i da sam svašta video i doživio. Pripremio sam projekt „Svi ptice“ libanonsko-kanadskog autora Wajdi Mouawada za svoj Mini teater u Ljubljani. Premijera će biti najesen na Festivalu Ljubljana, a riječ je o sjajnoj drami koja se bavi apsurdom izraelsko-palestinskog sukoba i mogućnosti humanog rješenja. A ono se nalazi u promatranju slobodnog leta ptica.

* Što ste novo ili staro otkrili u tom razdoblju?

– Dugo sam želio opet čitati Prousta, pa Musila, Kafku, ali za to nikad nije bilo vremena. Započeo sam s Flaubertovim „Sentimentalnim odgojem“. I tako sam opet žalio zajedno s mladim provincijalcem Frederikom Moreauom. Zašto je morao baš sve u životu zabrljati, a imao je opake šanse. Opet nisam htio da bude s kurtizanom Rosanette, gospođa Arnoux mi isto nije bila drag izbor. Sve je u ovom čitanju bilo kao nekad, kad sam i sam bio mlad. Došao je onda gust, egzistencijalističko-erotski roman „Kristalno vrijeme“ Lojzeta Kovačiča, slovenskog Knausgaarda iz vremena prije nego što je pravi Knausgaard počeo pisati. A od Norvežana sam pročitao njegovu suvremenicu Vigdis Hjorth i njen roman „Nasljedstvo o bolesnim obiteljskim odnosima“. Meni najbolji film ne samo iz perioda izolacije, nego i zadnjih godina, je „An Elephant Sitting Still“ kineskog redatelja Hu Boa koji se nažalost ubio prije nakon što ga je dovršio. Prati nekoliko priča ljudi iz kafkijanskog sjevernokineskog velegrada, i fantastičan je uvod u ekološke i intimne kolapse izazvane koronom. Čitao sam i slovensku filozofkinju Alenki Zupančič koja kaže da nam se pandemija dogodila i nesumnjivo utječe na nas, ali je optimistična jer sudbina ljudskog društva nije nikad unaprijed određena. Pa tako postoje trenutci kad se događaju nepredvidljive stvari koje miješaju karte zadatosti. To moramo prepoznati i o novim kartama, koje se pojave na stolu, aktivno razmišljati, iz njih sagraditi nešto drugačije, nove mogućnosti, prikupiti argumente, s kojima ćemo moći korjenito preusmjeriti sistem, koji se je još do maloprije činio jednosmjeran i nepromjenjiv.

* Kako vidite stanje na političkoj sceni danas?

– Ne može se reći da je ljevica potpuno propala, utješno možemo reći da se polako vraća u manjim ali zato puno življim formacijama koje se bave kvalitetom svakodnevnog života. Ja ću pledirati za onu kojoj su ekologija i ljudska prava imperativ. Tradicionalni glasači ljevice u zapadnoj Europi dolazili su iz radničke klase. Kad je veći dio industrija propao, s njim je nestalo i sindikalne organiziranosti i solidarnosti. Na to je mjesto utrčala krajnja desnica prisvojivši nacionalno pitanje, pitanje plaća i socijalnih prava, pa naravno ponudila jednostavna rješenja u osudi svih drugačijih po nacionalnoj, vjerskoj ili seksualnoj orijentaciji koji, eto, uzurpiraju naše prirodno stečene položaje. Djelovanje radničke klase, shvaćene danas u najširem smislu, kad postoji, nije nužno orijentirano prema progresivnim vrijednostima. Može se orijentirati na reakcionarne, nacionalističke ili rasističke stavove. Levica u Sloveniji, ili možemo reći kod nas, čini mi se, shvatila je da se političke veze moraju graditi, a da teorija igra ulogu u oblikovanju svijeta – kroz značenje koje daje ljudskim iskustvima. Društvenu, kulturnu i intelektualnu Europu može se graditi kroz oporbene društvene pokrete, žive intelektualne rasprave, književne i umjetničke akcije.

* Kako vidite budućnost pozorišta nakon korone?

– Možda ćemo smisliti nove forme na otvorenom, ili na drugačijim scenama. Ne mora teatar biti samo prikazivanje fikcije. Ako nas je pandemija naglo osvijestila da budućnost planeta kojeg naseljavamo nije nimalo izvjesna, i da nas brzo može uništiti neka nova bolest, što ćemo onda sa sigurnim informacijama da će za dvadeset godina na našim prostorima temperature biti 40-50 stupnjeva. Možda od nas mogu poteći nove vrste društvenog angažmana prema ekološkom osvješćenju. Uz tekstove dramskih autora, možemo možda prikazivati znanstvene, medicinske, agrikulturne. Ne kao stručnjaci naravno, već kao promotori jedne svježije odgovorne demokracije, kad je ova koju imamo tako u opasnosti. Kazalište je političko ne zato što pruža eksplicitne ideološke poruke, već zato što je kazališna situacija sama po sebi politička, u mjeri u kojoj se igra na raznolikost glasova, gledišta. Važan je čak raspored i položaj govorećih tijela u prostoru. Vidim snažnu analogiju između kazališta i povijesti, jer pomažu u proširivanju našeg iskustva, ne slijedeći samo naša vlastita uvjerenja. Pozornica je mjesto koje može podijeliti emocije i prenijeti znanje.