Koliko košta studiranje u Srbiji? 1Vladica Cvetkovic.jpg

Školarine su jedno od najosetljivijih mesta u sistemu našeg visokog obrazovanja, pa nije čudo što se zahtevu studenata da se zbog posledica epidemije troškovi studiranja smanje za 30 odsto prilazi kao demontiranju neke eksplozivne naprave.

Tako rektorka Ivanka Popović kaže da će Senat razmotriti mogućnosti za traženo smanjenje, ali dodaje i da „negde neko mora da plati uslugu visokog obrazovanja“.

Ne sumnjam da će svojom fluidnom taktikom, koja liči na “pomoz’ bog na sve čet’ri strane“, ali traje samo dok ne “dotera cara do duvara“, profesorka Popović i ovoga puta rešiti problem.

To joj je uspelo kada su studenti bili zaposeli zgradu rektorata i kada je trebalo okončati pitanje plagiranog doktorata Siniše Malog.

Tada je rektorka izdržala jezive napade politički zaštićenih prostaka, što u medijima, što u Narodnoj skupštini, i odbranila čast Univerziteta. Za to, evo da još jednom ponovim, zaslužuje sve pohvale.

Međutim, mislim da njena rečenica da „negde neko mora da plati uslugu visokog obrazovanja“, ovoga puta nije bila odgovarajuća.

Naime, iz stava rektorke Popović neko može da pomisli da je u sistemu finansiranja visokog obrazovanja inače sve u redu, eto sad je sve poremećeno koronom, razumemo teškoće studenata i njihovih roditelja, ali, molim lepo, znanje košta.

Daleko je to od pravog stanja u našem visokom obrazovanju i u verbalnu normalizaciju tog haosa niko ne bi trebalo da se upušta, a najmanje rektorka najvećeg državnog univerziteta.

Ne mogu sve probleme finansiranja državnih univerziteta u Srbiji da objasnim u jednom tekstu od oko 6-7 hiljada karaktera, a postavlja se i pitanje da li i sam imam dovoljno karaktera da po ovom pitanju kažem sve šta mislim i to bez ikakvih ograda.

Analiza visine školarina nije samo najefikasniji način da se zamerim velikom broju koleginica i kolega, već i da među onima kojima neće biti pravo bude ljudi s kojima delim iste akademske standarde; oni se jedino nikada nisu ozbiljno zapitali odakle im toliko velike plate u visokom obrazovanju u kojem ima toliko problema.

Više zbog manjka prostora, a manje zbog straha zbog zameranja (evo, već sam se naježio), ovde ću razmotriti samo jedno pitanje: Kako se (inače) određuje visina školarina na našim univerzitetima? Složićete se da pitanje jeste važno, jer ako ih sad treba smanjiti, dobro bi bilo znati i zašto su školarine uopšte tolike kolike su.

Visine školarina na fakultetima Beogradskog univerziteta imaju veliki raspon, za osnovne akademske studije on iznosi 1 : 5, a ako uzmemo i neke programe na engleskom jeziku raspon je i mnogo veći (http://www.bg.ac.rs/sr/studije/skolarine.php).

Još je upadljivija razlika u visini ukupnih prihoda od školarina od fakulteta do fakulteta. Nemam tačan podatak, ali me ne bi začudilo da u pogledu prihoda od samofinasirajućih studenata pojedini fakulteti zarađuju i pedeset puta više od drugih.

Sad razmislimo malo, ako među fakultetima i njihovim programima postoji tolika razlika u visini školarina, onda bi slična razlika trebalo da bude prisutna i u realnim troškovima izvođenja njihovih studija.

Ti troškovi svakako variraju od programa do programa i od fakulteta do fakulteta, ali da li ta promena koreliše i s visinom školarine? Ne, jer da tako nešto postoji kako bi jedan studijski program koji se mahom izvodi tako što jedan profesor predaje u amfiteatru prepunom studenata (npr. Fakultet političkih nauka) koštao duplo više od programa koji zahteva male grupe, koji podrazumeva vežbe i rad na terenu, možda i laboratorijske eksperimente (npr. Tehnički fakultet u Boru ili Tehnološko-metalurški fakultet)?

To što dekani “skupljih“ fakulteta tvrde da visinu školarina određuju realni troškovi studija predstavlja priču za (malu) decu i njihove roditelje; upisnine su kod pojedinih fakulteta više nego na sličnim programima nekih evropskih univerziteta i to u zemljama gde realni troškovi studija nikako ne mogu biti viši nego u Srbiji. Još je zanimljivije kada trenutni sistem finansiranja, uključiv i školarine, brane i dekani čiji fakulteti imaju nisku cenu studija i koji imaju malo samofinansirajućih studenata.

Oni uglavnom ćute iz solidarnosti, ali svesno izbegavajući da kažu da su i njihove školarine određene pravim troškovima; normalno, bilo bi ih stid, jer bi ispalo kako studiranje na njihovom fakultetu (realno) košta koliko i sedmodnevna škola skijanja na Staroj planini.

Ako, dakle, visina školarina nije određena pravim troškovima, čime onda jeste? Nema tu velike mudrosti, školarine su visoke jer postoje oni koji su spremni da ih plate. Preciznije, cenu studiranja u Srbiji određuje plasman fakulteta na kvazitržištu srpskog visokog obrazovanja, a što se opet svodi na to koliko je određeni fakultet popularan.

Tržište koje je kontrolisano pukom atraktivnošću viskoškolskih ustanova ne može biti zdravo, odatle i prefiks “kvazi“, a lično smatram i da je to problem svih zemalja loše obrazovne tradicije i nestabilnih kulturnih vrednosti.

Kurentnost i brzo zapošljavanje nekih struka – što danas važi mahom za IT sektor – jesu valjani parametri za određivanje popularnosti studijskih programa i to jeste u redu, ali u srpskom visokom obrazovanju ima programa za koje konstantno postoji velika tražnja iako za njih ništa od ovih kriterijuma ne važi; upravo suprotno, to su struke za koje niti posla ima, niti su izgledi da će ga biti.

To što mnoga deca i njihovi roditelji danas u Srbiji misle da studijski programi za koje su se opredelili više vrede nego što koštaju i to što se takvim pristupom održavaju visoke cene raznih bezvrednih diploma jesu složena društvena pitanja.

Jedan od razloga je to što veliki broj naših svršenih srednjoškolaca nije ni spreman za visoko obrazovanje jer dve trećine njih dolazi iz stručnih škola čija prvenstvena misija nije ni bila da ih pripremi za fakultete, već za određena zanimanja. Pošto se unapred zna da za te struke posla nema, gotovo svi oni se opredeljuju za dalje obrazovanje, to znači za fakultete koje mogu da studiraju i koje mogu da plate.

Pošto ova pojava ima masovan karakter njome dolazi i do veštačkog podizanja cena inače malo vrednih studijskih programa. A sve se dalje naslanja i na opštu situaciju u državi i društvu, koja je kreirala roditeljski rezon da je važno da dete ima bilo kakvu diplomu, jer nijedna nije toliko sumnjiva da s njom u Srbiji ne možete postati čak i ministar. Šta ministar, predsednik, bre!

Visine školarine pomnožene brojem samofinansirajućih studenata savršeno korelišu s platama profesora na državnim visokoškolskim ustanovama, zbog toga će otpori u promeni politike finansiranja visokog obrazovanja (i školarina) uvek biti veliki.

Usled ovakve politike finansiranja naučni rad na univerzitetu jedva preživljava, a mnogi državni fakulteti funkcionišu kao bogate privatne srednje škole, s tom razlikom što kod njih (fakulteta) još uvek vlada samoupravljanje. Sve to predstavlja nesaglediv problem koji dalje propagira kroz ostale segmente univerzitetskog obrazovanja.

Eto, zato mi se pristup rektorke u ovom slučaju nije svideo. Zna ona da je pitanje školarina tempirana bomba, ali trebalo bi i da je svesna da se na kraju neka žica ipak mora preseći. Jer, ovo je bomba koja će svakako eksplodirati, kad-tad.

Autor je redovni profesor Rudarsko-geološkog fakulteta i dopisni član SANU

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari