Nikola Kuga: Australija je zemlja najlepša za život, ali u Libanu ljudi žive za košarku

Vreme čitanja: 7min | čet. 01.10.20. | 11:56

Košarkaški pustolov ističe da je košarka u Libanu sport broj jedan gde su igrači uzori mlađim generacijama

Košarkaški nomad je današnji gost našeg portala. Čovek koji je igrao košarku u 25 zemalja i na pet kontinenata pričaće nam o svojim igračkim i životnim iskustvima. Nikola Kuga već je govorio za neke naše medije, ali potrudio se da za Mozzart Sport izdvoji detalje o kojima nije pričao. Takođe, u nedelju će sastaviti i MOZZARTOV Humanitarni tiket u podne.

Srpski košarkaški pustolov, koji će uskoro ući u Ginisovu knjigu rekorda, na početku je izdvojio državu koja mu je bila najlepša za život.

Izabrane vesti

„Svaka zemlja, u kojoj sam igrao, ostavila je neki specifičan trag, ali svakako da bih Australiju izdvojio kao zemlju u kojoj sam se osećao najlepše. Način života, pristupačni i pozitivni ljudi, hrana, kao i sama priroda i raznolikosti koje Australija nudi su se potpuno uklopili u način života koji smatram idealnim. Pored istaknutog tu je i puno svetskih sportskih dešavanja na godišnjem nivou. Takođe, Melburn je najlepši grad u kom sam bio i imao sreću da igram košarku tako da bih Australiju svakako stavio na prvo mesto“, podvlači Nikola.

A gde se igrala najbolja košarka?

„Od zemalja u kojima sam igrao, rekao bih da je to Liban. Možda ljudima kod nas, pa i u Evropi, Liban ne zvuči baš kao košarkaška zemlja, ali ljudi tamo naprosto žive za košarku. Uz to nivo košarke u Libanu je na dosta visokom nivou. Dovode veoma dobre stranace sa iskustvom igranja u Evroligi i NBA što ligu čini veoma jakom. Takođe, to je jedna od retkih zemalja u kojima sam imao priliku da igram i živim, gde je košarka daleko popularnija od fudbala. Što se kaže sport broj 1. Ljudi vas prepoznaju na ulici i ophode se prema vama sa poštovanjem. Deca vas gledaju kao košarkaške uzore. Prosto tamo se košarka živi. Uz to Liban je zemlja sa mnogo kulturoloških, religioznih, različitosti, što opet upotpunjuje celu košarkašku priču“.

Koliko jezika ste naučili odnosno da ste razumeli  osnovne stvari?

„Kada me stranci pitaju uvek kažem osam, devet! I onda redom krenem da nabrajam sve jezike iz bivše Jugoslavije. Oni na to gledaju sa oduševljenjem. Šalu na stranu, uz naš jezik pričam odlično engleski jezik. Boraveći u Južnoj Americi „pokupio“ sam malo španskog. Takođe, pokušavao sam uvek da naučim bar one osnovne reči iz svake zemlje gde sam boravio. Međutim, vremenom se zaboravi. Tako da bih da ostao na engleskom i srpskom jeziku“.

Da li su u svakoj zemlji znali odakle dolazite ili je trebalo da se pomene magično ime Novaka Đokovića?

„U evropskim zemljama , moglo je da se prođe i bez najboljeg tenisera sveta. Uglavnom ljudi u Evropi znaju dosta o Srbiji, bilo mlađi, bilo stariji. Međutim, u Južnoj Americi, Aziji i Africi Novak Đoković nam otvara najviše vrata. Čim ga spomenem, odmah shvate odakle dolazim. Prilikom mog odlaska u Kolumbiju, imao sam jednu zgodu pri samom ulasku u zemlju. Insistirali su da im pokažem pasoš Jugoslavije. Verovatno im je sistem bio malo stariji aha,ha, ha... Nakon dugog razgovora, kada sam im spomenuo Novaka Đokovića i da dolazim iz iste zemlje, sa smeškom su me pustili. Ili se sistem odjednom obnovio ili je Novak imao presudan uticaj. U Australiji postoji velika zajednica ljudi sa Balkana tako da svi dobro znaju za Srbiju.U Aziji i Africi je malo drugačija situacija. Stariji ljudi Srbiju, kao i ostale zemlje regiona, dosta vezuju za period bivše Jugoslavije i za Tita“.

Sa koliko baš poznatih igrača ste igrali?

„Tokom karijere igrao sam sa nekoliko bivših NBA i evroligaških igrača. Nisu bila najzvučnija imena, ali su svakako bili odlični košarkaši. Izdvojio bih Ramela Karija koji je svojvremeno igrao u Panatinaikosu, bio je MVP Evrokupa. Vrhunski igrač i vrhunska osoba. Dosta sam naučio od njega što na terenu, što van igrališta. Bilo je tu još poznatih igrača Norman Nolan, koji je bio najbolji igrač italijanskog prvenstva i igrao je NBA. Sa njim sam igrao u Kolumbiji, zatim Majkl Tejlor koji ima NBA iskustvo i igrao je svojevremeno u Zvezdi“. 


Da li ste ostali u kontaktu, u prijateljskim odnosima, sa bivšim saigračima?

„Naravno. Kontakti i prijateljstva su ono pravo bogatstvo koje smatram možda i najvećim dobitkom tokom profesionalne karijere. To što i sada imam priliku da razmenim što košarkaška, što životna iskustva, sa dosta ljudi sa kojima sam sarađivao je neprocenjivo. Od naših igrača često se čujem sa Aleksandrom Ćapinom, koji je super osoba, porodičan čovek i koga smatram dobrim prijateljem. Tamara Ružić, koja radi kao trener u Švedskoj, Ramel Kari, Đorđe Pantelić , Vladan Glavinić, Alen Abaz su samo neki od ljudi iz sveta sporta koji su mi izuzetno dragi i sa kojima sam u kontaktu“. 

Svaka država u kojoj ste igrali donosila je mnogo različitosti, životnih, kulinarskih,verskih, kulturoloških...

„Na kraju dana ljudi su ljudi i ja sam to negde, kao mladić, definisao u svojoj glavi. Ljude ne delim po boji kože, religiji ili zemlji odakle dolaze, već na one dobre i one manje dobre. Mislim da mi je to dosta pomoglo u startu. Međutim, svakako da sam igrajući po raznim mestima, bio u prilici da sve te raznolikosti doživim. Običaji su dosta drugačiji, a i sam mentalitet ljudi. U Latinskoj Americi ljudi su veoma temperamentni i reaguju na prvu loptu. Sa druge strane i pored dosta lošije materijalne situacije u kojoj se nalaze, bar većina njih, uvek nekako iznalaze način da uvek zadrže osmeh na licu. Azija sama po sebi nudi niz različitosti. U zemljama gde vlada Budizam ljudi su dosta mirniji i povučeniji. Imaju neki svoj ritam funkcionisanja. Dosta su prijatni i žele da vam pomognu. Nekako mislim da su žene u tim zemljama dominantnije u odnosu na muškarce. Za Maroko i arapski svet me takođe vezuju lepe uspomene. Tu sam se susreo sa običajima i religijom u koju do tada nisam bio upućen i nisam puno znao o njoj, ali sam naišao na izuzetnu dobrodšlicu i njihovu predusretljivost“.

Šta vas je naviše mučilo u svih 25 zemalja?

„Ono što je na mene ostavilo možda najveći utisak je velika razlika i jaz između bogatih i siromašnih u pojedinim zemljama. Prosto pomislite da ste došli u drugu zemlju samo prelazeći iz jednog kvarta u drugi. Samo prelazak iz jedne u drugu ulicu vam pokaže da je ono što naizgled deluje nemoguće ipak moguće. Vidite na jednoj strani stotine i stotine ljudi kako spavaju na ulici i bukvalno mole za komad hleba, a sa druge strane vidite najnovije automobile, velelepne građevine i sve ostalo što ide sa bogatstvom“.

Šta biste poručili mladim ljudima. Koji je vaš životni moto?

“Ključna stvar je da budete iskreni sami prema sebi. Odatle nekako kreće sve. Kada znate šta želite onda je mnogo lakše savladati prepreke koje vas čekaju. Takođe, mislim da je upornost i istrajnost glavna stvar. Prosto dajte sve od sebe i samim tim ste već učinili dovoljno. Ostalo prepustite Bogu“.

Velikom upornošću napravili ste svojevrstan podvig. Ubacili ste178 slobodnih bacanja za redom?

„Tokom karijere nikako nisam uspeo da predjem stotku. To sam sebi postavio kao izazov, mada i nisam uspevao da se baš posvetim slobodnim bacanjima imajući u vidu stalne, što ekipne, što individualne treninge. Pre nekoliko sedmica sam onako uzeo loptu, što se kaže, za svoju dušu i krenuo da šutiram. I eto vezao sam 178 slobodnih bacanja. Eto prilike za svojevrstan izazov za sve mlade i profesionalne košarkaše. Neka probaju i oni“.

Pred kraj razgovora možda još neka anegdota?

„Bilo ih je mnogo i teško je izdvojiti samo jednu Od vožnje taksijem na Tajlandu, Prelazaka ulice u Vijetnamu, Hidroaviona i podmornice na Maldivima, karnevala slonova u Šri Lanki pa sve do igranja tenisa sa jednom od najvećih legendi u istorji Australijskog sporta. Odlazak u Australiju je ispunio moj košarkaški san. Na neki način zaokružio sam košarkašku priču. Otišao sam u Australiju početkom 2015. godine, međutim sve je krenulo 2011. godine posle mojih dopisivanja mejlovima na ‚nepoznatu adresu‚. Ispostavilo se da je to bio mejl jednog od najslavnijih sportskih imena u istoriji australijskog sporta. Niti jednog momenta mi nije ni jednom rečju nije nagoveštavao o kome se radi i da je on zapravo bio trener australijske reprezentacije i da je učestvovao na sedam olimpijskih igara što kao igrač, što kao trener . Te 2015. godine mi je napisao ‚imam klub za tebe, klub je iz Melbourna i kada dođeš i smestiš se, javi se i upoznaćemo se‚. Dvadesetak dana nakon toga sedeo sam u ‚Sports and Aquatik‚ centru sa tim čovekom. U tom momentu je cela reprezentacije Australije bila na pripremama i bila je u tom komleksu gde smo se našli. Vidim svi igrači prolaze pored nas od Pati Milsa, Džo Inglsa, svi zastaju i pozdravljaju čoveka sa kojim sedim. Tada sam shvatio ko je u stvari taj čovek – Lindzi Gejz“.

Čime se trenutno bavite i koji su vaši planovi?

„Završio sam, prošle godine, sa igračkom karijerom. Nekako sasvim prirodno mi je bilo da ostanem u košarci, tako sam odmah po završetku igračke karijere nastavio sa trenerskim poslom. Trenutno, bavim se individualnim radom sa mladim i profesionalnim igračima. Sama ta tranzicija iz jednih u druge patike , je bila dosta lakša obzirom da sam već od 2015. godine imao zadatke u klubovima, u kojima sam igrao, da kao trener vodim  mlađe selekcije”, zaključio je Nikola Kuga.

I da ne ostanemo dužni. Nikola je košarku počeo da trenira u Kasti, potom u FMP – u. Prvi trener bio je Radoslav Rađen. Navija za Partizan, a omiljeni igrači bili su mu DraženPetrović i Dejan Bodiroga. U Maroku je na bitnoj utakmici dao 41 poen, u Libanu šest trojki iz šest pokušaja.

PIŠE: Đurđe MEČANIN

djurdje.mecanin@mozzartbet.com

FOTO: N. Kuga, Priv. arhiva


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara