Vrijeme je da se dekoloniziraju Svjetska banka i MMF

Većina ljudi pretpostavlja da nejednakost između globalnog juga i globalnog sjevera (SAD, zapadna Evropa, Japan, Kanada i Australija) opada tokom proteklih nekoliko decenija. Ipak je kolonijalizam iza nas, i siromašnije države postepeno „sustižu“ bogatije. Ali upravo se suprotno desilo. Razlika u prihodu po glavi stanovnika između juga i sjevera se učetverostručila od 1960-ih, u pojavi koja se može opisati kao upečatljiv obrazac razilaženja.

Ovaj trend je velikim dijelom posljedica neravnomjerno raspoređene moći u svjetskoj ekonomiji. Jednostavno rečeno, bogate države imaju neproporcionalan utjecaj kada je u pitanju postavljanje pravila međunarodne trgovine i finansija i one to čine na načine koji služe njihovim ekonomskim interesima, često nauštrb svih drugih.

Nigdje ovaj problem nije očitiji nego u raspodjeli moći u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF), dvjema ključnim institucijama koje upravljaju globalnom ekonomskom politikom. Mogli bismo očekivati da je predstavljanje u ovim institucijama modelirano na osnovu Generalne skupštine UN-a ili možda da je izračunato prema populaciji. Ali u stvarnosti su ove institucije duboko nedemokratske.

Problem počinje na vrhu. Lidere Svjetske banke i MMF-a ne biramo, već ih imenuju SAD i Evropa. Prema prećutnom dogovoru, predsjednik Svjetske banke je uvijek iz SAD-a, dok je predsjednik MMF-a Evropljanin.

Štaviše, glasačka moć u ovim institucijama iskrivljena je u korist bogatih država. SAD ima de facto moć veta nad svim značajnim odlukama, a zajedno sa ostatkom G7 i Evropske unije kontroliše više od polovine glasova u obje agencije. Države sa srednjim i niskim primanima, koje zajedno čine 85 posto svjetske populacije, imaju manji udio.

Ako gledamo broj glasova u pogledu broja po glavi stanovnika, nejednakosti su zaista ekstremne. Za svaki glas koji ima prosječna osoba na sjeveru, prosječna osoba na globalnom jugu ima jednu osminu tog glasa (a prosječna osoba u južnoj Aziji ima jednu dvadesetinu glasa).

Ne samo da manjina kontroliše globalne ekonomske politike, već je na djelu i jasan rasni disbalans: u prosjeku, glasovi ljudi tamnije puti su vrijedni samo dio glasova svojih kolega. Da je ovako u bilo kojoj državi, svi bismo bili van sebe. Zvali bismo to aparthejd. Pa ipak, jedan oblik aparthejda djeluje u srcu mođeunarodne ekonomske uprave danas i prihvaćen je kao „normalan“.

U nekim slučajevima su razlike između država posebno upečatljive. Uzmite Bangladeš i Nigeriju, koje su obje bile britanske kolonije. U MMF-u je glas Britanca danas 41 put vredniji od glasa osobe iz Bangladeša, a 23 puta je vredniji od glasa jednog Nigerijca. A ovo je 21. stoljeće; mnogo decenija nakon kraja kolonijalne vladavine.

Nejednakosti koje karakteriziraju glasačku moć u Svjetskoj banci i MMF-u vuku korijene iz kolonijalnog perioda. Ipak su ove institucije osnovane 1944. Države koje su u to vrijeme bile kolonije (kao Indija) integrisane su u sistem na nejednakim osnovama, potčinjene svojim kolonizatorima. Drugim kolonijama nije dozvoljeno da se priključe dok nisu dobile nezavisnost, u nekim slučajevima tek 1970-ih i 80-ih. Ove institucije su osmišljenje pod kolonijalizmom i ostaju u ključnim aspektima kolonijalne.

Glasačka moć u Svjetskoj banci je dodijeljena na osnovu finansijskog udjela svake države. U MMF-u se dodjeljuje prema BDP-u, a uzima se u obzir i „otvorenost tržišta“ države. Kao rezultat, države koje su postale bogate tokom kolonijalnog perioda sada uživaju neproporcionalnu moć kada je u pitanju određivanja pravila globalne ekonomije. Nejednakost rađa nejednakost.

Branitelji ovog sistema smatraju da je ovo legitiman pristup: ima smisla, kažu oni, da veće ekonomije imaju više ovlasti u vezi odluka vezanih za globalnu ekonomiju.

Ali razmislite o implikacijama ove tvrdnje. U svakom nacionalnom političkom sistemu, odbacili bismo ideju da bogati trebaju imati veću glasačku moć u odnosu na siromašne, i više utjecaja nad ekonomskim političkim odlukama. To bismo doživjeli kao pokvareno i moralno odvratno. Pa ipak, takva plutokracija je normalizirana u Svjetskoj banci i MMF-u.

Ove nejednakosti u glasačkoj moći objašnjavaju zašto su Svjetska banka i MMF bili u stanju nametnuti neoliberalne strukturalne programe prilagodbe širom globalnog juga u proteklih 40 godina. Ovi programi, fokusirani na privatizaciju, mjere štednje i prisilnu liberalizaciju tražišta, kreirali su unosne prilike za multinacionalne kompanije, ali su imali razoran utjecaj na jug: tokom 1980-ih i 90-ih uzrokovali su da prihodi opadnu i da siromaštvo poraste, a u nekim slučajevima su pokrenuli decenije recesije i stagnacije. Do danas nastavljaju imati negativan utjecaj na zdravlje, uključujući smrtnost majki i novorođenčadi. Takve razorne politike ne bi nikada bile prihvatljive pod demokratskim principima.

Odavno civilno društvo i politički lideri na jugu pozivaju na demokratizaciju Svjetske banke i MMF-a. U najmanju ruku, kritičari smatraju da bi barem lideri ovih institucija trebali biti izabrani u transparentnom procesu. Pozivaju na sistem „duple većine“ takav da značajne odluke ne traže samo većinu dioničara već i većinu država članica. To bi osiguralo da države s globalnog juga imaju pošteniji pristup odlukama koje utječu na njih, i moć da blokiraju štetne politike.

Decenijama na ove zahtjeve niko ne obraća pažnju. Ali ove godine ih je podržao generalni sekretar UN-a António Guterres, koji je, dok je držao predavanje za Fondaciju Nelson Mandela, pozvao na demokratsku reformu glasačke moći u Svjetskoj banci i MMF-u. Ovo predstavlja historijsku priliku i učesnici kampanje bi je trebali iskoristiti. Ako želimo da imamo šanse u pogledu poštenije globalne ekonomije, trebamo početi dekolonizacijom institucija ekonomskog upravljanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera