"Te noći, dobijam poriv da se molim": Ispovest jednog snajperiste
Nedeljnik 30.03.2018 | Piše Geršon Moris, unuk preživ
Jednog dana si u snajperskom rovu sa krstićem na čelu čoveka, a već narednog si kući, i takve stvari gledaš samo na filmu, i razmišljaš o tome šta bi lepo mogao da pojedeš sutra. Ta nadrealna jukstapozicija krivac je što mnogi vojnici ne mogu da se prilagode civilnom životu
Pet stotina metara od granice Izraela i Gaze, tim - nas dvojica snajperista, "spoter", poručnik i vozač - sedimo za stolom u maloj kancelariji Major W, komandanta ove specijalne pešačke jedinice. Gledam u iskrzanu crno-belu fotografiju koja kruži - debeljuškasti sredovečni čovek u jakni s belim rukavima, stoji na suncem obasjanoj livadi. Fotografiju nam je obezbedila obaveštajna služba, i na njoj je čovek kojeg treba da ubijemo. Naše tajno ime