Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom ko raspršeno sjeme, govorili smo sebi- to je za neko vrijeme. I ne znajuć da smo na izgubljenom brodu, mi vikali smo: „Kopno!“ dok gledali smo vodu. Kad ljubili smo kratko u tuzi kiše noći govorili smo za se da ljubav tek će doći. Postavljali smo stvari, al opet ne zadugo. Za sva smo mjesta rekli – odredit ćemo drugo. Kad rađala se sreća i čekala je slava, pomišljali smo opet – to nije ona prava. Kad prijatelja nema, a dani idu sporo,