Zastava

Bio sam čist, kao i danas, i predan Bogu i Njegovom Zakonu. Niko me osim majke nije ni ispratio, čak mi se učinilo da sam okrećući se da još koji put pogledam svoj rodni dom, sa nekog od susjednih prozora, čuo kako mi neko dovikuje neku kletvu ili psovku koju sam odmah zaboravio, jer sam se sličnih vremenom naslušao i zbog infektivno-prostačkog sadržaja, za njih zatvorio svoje pamćenje. “Luda je ovo kuća. Bježi iz nje koliko te noge nose” – govorila bi mi zabrinuta