Ulica fantoma

Ulicom, pored ljudi, lutaju brojni fantomi: jedni idu iz grada, drugi listom iz groba. I tako, pored novog, traje i staro doba. Tek što svih tih sablasti ne vide naši trahomi. Ulicom, osim ljudi, miču se brojne sjene. (Strepim da nisam obmanut; taj put, za sama mene.) I tako u mraku grada vladaju uspomene, i tako na suncu jave strahuju tačne zjene. Samo se čudim kako usudno sliče živi na mrtve, a mrtvi opet na žive. I kad se život dosadno i jednolično miče pitam se