Ni glasa, ni daha, ni truni svjetla

Da, stajao sam nad njim, sa svijećom u ruci, dok je spavao najčvršćim snom, koji je dat samo mladima, i glupacima, i uzalud tražio nježnost u sebi. Svjetlo je skakalo po izbočinama njegova lica, košćata prsa su disala spokojno, jaka usta, slična mojima, smiješila su se nečemu što je ostavio, još nerazdvojen. Mislio sam: zamijeniće me na ovom mjestu, i u životu, moja kost, možda, ja nekadašnji: življenje se nastavlja. Ali se u meni ništa nije