Smokva

Ludog Josifa Haviju djeca su salijetala pitanjem „Juso, šta ima u Beču?”, a on im odgovarao: “Jeo nar, prde car, hej, haj, zer-belaj!” Od dječijeg smijeha bubrila je slast u smokvama, a od Jusina treslo se i zveckalo sunce u Bregavi. Ludom Josifu Haviji niko nije mogao odrediti godine, jer svi jurodivi na licu i u držanju tijela nose nekakav prikriven, a opet neizbježno vidljiv znak vanvremenosti. Činilo se da na njemu stari jedino fes kog nikad nije skidao sa