Bezobrazni emotivac

Trolejbus 28 prolazi kroz Cvijićevu, hvata zalet i penje se ka Botaničkoj bašti, a pun je kao i uvijek u 20 do 9 ujutru. Iskače na ekranu telefona vijest “Umro Bora Đorđević“. Puštam pjesmu “Kad hodaš“. Gledam ljude oko sebe, mnogo njih u ušima ima slušalice i ko zna koliko njih u tom trenutku sluša glas Bore Đorđevića. Ovo je njegov grad iako to mnogi neće priznati ni njemu, ni sebi. Njegova smrt poziva na rekapitulaciju, poziva na prelistavanje albuma i pjesama.