Povratak publike na stadione, emocija predugo čekanog ostvarenja sna
RTS 02.01.2021
Nakon zaključavanja i prestanka svega, pa i sporta, takmičenje se nastavilo, ali bez onih zbog kojih se igra – publike. Ili je bar nema u broju koji može biti presudan u mečevima punim naboja. Prednost domaćeg terena je gotovo nestala, a retki povici sa tribina bukvalno iznenade igrače. Mnogi će se složiti da to nije to, ipak nada postoji da će se sve, relativno brzo, vratiti u normalu.
Igrači i navijači – jedni drugima nedostaju. Nema te draži. Srce ne lupa jače kada se izlazi na teren. Ponovo se čuje himna Evrolige u "Pioniru". Ali nema huka sa tribina, navijačkih pesama, podizanja ekipe kad joj ne ide baš najbolje. Sve u svemu, izgubljena je ona prava emocija. Kraj malih ekrana to deluje još sterilnije. Čuju se treneri kako sa klupe dozivaju svoje igrače, a jedini koji ih bodre su igrači sa klupe, koji pokušavaju da budu ta publika koja toliko
