Piše Milan Vlajčić: Hulja na Brehtovom grobu
Nova 08.03.2021 | Autor:Milan Vlajčić
Kritika knjige “Vreme brzo stari“ Antonija Tabukija. “Ni iz čega, ta svest je poticala ni iz čega, poput njenog sećanja koje nije bilo pravo sećanje, već sećanje na jednu priču, to čak nije bila ni svest, bilo je to osećanje, a u osnovi čak ni osećanje, bile su to samo slike koje je njena majka izatkala u njenom detinstvu”.
Ima više razloga zašto navodim jednu rečenicu iz čudesne pripovedačke knjige italijanskog pisca Antonija Tabukija “Vreme brzo stari” (144 str. sa italijanskog prevele Elizabet Vasiljević i Ana Sibinović, izdavač Paideia, Beograd). Pre svega, u njoj se ogledaju lepota i dorađenost izražajnosti jednog od najznačajnijih pisaca novijeg doba. Na drugoj pak strani, u njoj je sažet poetički okvir pisca, koji neprekidno istražuje vreme koje, kako odmiče, menja naša
