Poruka ispod kamena

Da li još u ratu. Ili poraću. Ali znam zasigurno da je moj dida Marko to bio od 1928. I još uvijek je. Tako se, naime, preziva. Imao je svoju kafanu. Tu se gotovo svakodnevno sastajao sa svojim prijateljem Jovom. Što je radio u knjižari. Ne mogu se sjetiti da li je kafana bila na „Rampi“ ili na „Vagi“. Dervenćani će znati. Dva-tri konjačića s nogu za šankom. Dok ja, njegov unuk, ližem sladoled u fići parkiranom u debeloj hladovini nekog velikog drveta. Ovozemaljsko