Stočiću, namesti se, stočiću, razmesti se

Žena je možda nekada davno, u Ibzenovo vreme, i bila lutka. Onda je postala komad nameštaja divote pun. Zatim, prekrasna slika u ram uhvaćena kao u kavez, što momentalno izaziva ono ‘začaranje srca’ koje pominje Džojs. To su sve bajke, uostalom. U zbilji, žena se natovari svojom sopstvenom ljubavlju, brigom i strepnjom i onda je zbog toga kažnjavaju. Ona ista čudesna bića ka kojima se baš ta ljubav, briga i strepnja pružaju poput prenežnog