Vladika Grigorije, crkva i mladalački bes
Danas 14.07.2020 | Piše: Milun J. Babić
U drugoj polovini 2009. godine, dok sam u stanju pozne večernje snohvatice delićem neuspavanog mozga još nazirao treperenje slike i prigušeni zvuk sa TV aparata, prenuo me je, a zatim i potpuno razbudio gospodin Grigorije, preosvećeni vladika zahumsko-hercegovački i primorski.
Svežina, snaga i fizičko-duhovna lepota koje su sa njegovom pojavom na ekranu ispunile sobu, ne samo da su me podigle iz dremljive omame, već su me, potom, držale budnim do ranih jutarnjih sati. Njegova duhovna aura koja je zračila sa ekrana, mladost, usklađenost pokreta očiju sa onim o čemu je govorio, široki i nenamešteni osmesi, snaga misli, čistota jezika, preciznost izražavanja, eksplozivnost pokreta pri udaranju lopte dok je sa monahinjama igrao nogometnu
