Diego Leverić: Lutnja je mene našla
Danas 29.11.2020 | Piše: Rade Radovanović
LJUDI, SEĆANJA... Mislim da je neizbježno biti vezan za svoju prošlost. U tom filmu memorija razmišljam i o mojoj obitelji, o sljedu događaja koja se zbivao, te kakva bi bila moja sadašnjost i budućnost da sam odabrao drugačiju profesiju. Istra i Rovinj mi fale, ali srećom često se uspijem vratiti u radni kraj, otac i majka i dalje žive tamo tako da imam više razloga se vratiti.
*** Najviše razmišljam o djedovima kad razmišljam o Istri i prošlosti. Moje bake Zorice i djeda Vinka s mamine strane u Rovinju te nona (na istarskom dijalektu) Antona i none Ersilie u Puli. Kao klinac sam puno vremena provodio s djedovima u Rovinju… Djed bi po cijele dane radio u kampanji (u polju) a baka bi spremala za jesti i obavljala kućanske poslove. *** Proučavajući lutnju i svijet koji se veže s tim svijetom shvatio sam da su ljudi zapravo uvijek isti,
