Decembarska

Probudi me, neku noć, pred zoru, studen, mraz, i zima – u srcu. prisjetih se, očas, ko sam, kako mi je ime, gdje to ležim, i ko diše sa druge strane zida. (Biva to ponekad, da probudi se čovjek sleđena srca. Pa ne zna više ni ko je, ni kako mu je ime.) A pluća, prepuna zime. koliko li je minulo godina? Koliko godina još treba da mine? Sve tuplje, i tiše, iznutra, bije ledeni stvor. Što ono mrmori fosfor, u modrom mraku sobe? Tri li je, ili pet? „Okreni se“, veli,