Iz knjige vječnosti

Uvijek se vraćaš,ti, melankolijo, O nježna hrabrosti usamljene duše. I ovaj zlatan dan je pri kraju gubeći svoj užareni sjaj. Poraženo se poklanja bolu smrtnik jecajući iz blagosti i iz mekog ludila. Pogledaj! Već je sumrak. Vraća se noć i žali se smrtnik, i jedan drugi pati sa njim. Jezivo ispod jesenskih zvijezda savija se godišnje njegova bit sve niže.