Oskar Davičo: Hana

I Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca, zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu, kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca, kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu. Probudila me ko šumu blistavi kreket raketa i sad slep sam za vas, zrikavi šatrovci. Ljubav je tako sama i tako puna sveta. Ljubav je svetionik i spaseni pomorci. Od nje mi gore oči – žarulje sred rulje, od nje zru more i mreže, ribe i ribolovci, konopcem vodopada pužu sa njom jegulje i cvrkuću zlikovci