Josip Pupačić: Zemlja i ja

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome Otimamo se stoljećima preko ovih otoka Preko ovijeh grobova Prenatrpanih mrakom – tako da im popucaše ploče Tako te prosukljava iz njih I evo: obzorja tamne Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš? Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja Az opat Držiha pisah se o ledine juže Az opat Držiha Az poet Az človek Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati Bez