Lavičino mlijeko

U nekoj dalekoj zemlji, jednoga sunčanog proljetnog dana, nebo je bilo modro kao more, more modro kao nebo, a zemlja zelena i zaljubljena i u nebo i u more. Dva duha prolazila su nekim selom. Jedan se zvao Mazel, što znači ‘dobar udes’, a drugi Šlimazel, što znači ‘zao udes’. Duhovi su ljudskome oku bili nevidljivi, ali vidjeli su jedan drugoga. Mazel je bio mlad, visok, vitak. Obrazi su mu se rumenjeli, a kosa mu je bila boje pijeska. Nosio je zeleni haljetak,