Vesna Parun: Smrtniče, smij se!

I hita vrijeme svojemu svršetku, i pita noga cestu: Kuda? Čemu? Kako je lako bilo na početku vjerovat suncu, mjesečini, svemu. Al' najžarče si vjerovao stihu. Poezija je bila oltar, drug. U šapatu joj svečanu i tihu zagušila je mladosti jauk dug. Izgubila je moć nad tobom lira Šekspira, Tina, Jesenjina, Lorke. Ishlapili su zvuci glasovira. Ostade kostur riječi, trag olovke. Sad gaziš stazom samcat, posrćeš, pred svakim brijegom strepiš: tu je kraj? Za ludošću se