Živimo sat po sat, dan po dan…
Danas 19.02.2016 | Rade Radovanović
LJUDI, SEĆANJA… Alisa Mahmutović, lingvista Ovo pišem jer želimo biti poslednji roditelji koji će stajati na tribini ispred Parlamenta BiH, ili bilo gdje u svijetu i reći: Dragi, sine, dragi Mahire, fališ nam kao voda, kao zrak, kao smisao. Neka budemo poslednji roditelji kojima se dešava da im dijete bude natjerano u smrt. Neka smrt mog divnog dječaka sa dubokim smeđim očima i osmijehom koji topi srca, neka smrt mog divnog Mahira ne bude besmislena. Neka više nijedna majka ne strahuje kad
Do 14. decembra 2015. u 16h bili smo obična južnoslavenska, bosanskohercegovačka porodica. Od tada, od tog kobnog datuma mi se zovemo isto, fizički smo (uglavnom) isti, ali više nikada nećemo biti isti ljudi. Od nas je u stvari ostao isti samo JMBG. Tog dana, umjesto u školi, naš Mahir proveo je sate na požarnim stepenicama naše zgrade, u Branislava Nušića 166 i razmišljao. Cijeli svoj život ću misliti o čemu li je pred taj skok
