U Srbiji se ne zna koliko novca država troši u medijskoj sferi
Javnosti u Srbiji je nedostupan podatak o tome koliko ukupno budžetskog novca za medijsko predstavljanje troše državne i lokalne vlasti, ustanove i javna preduzeća, niti se zna kojim medijima taj novac odlazi i za kakav sadržaj, piše danas regionalni portal fairpress.eu.
Na portalu piše da se ne podudaraju podaci kojima raspolažu država Srbija i njen civilni sektor.
Poznato je samo da se za projektno finansiranje medija svake godine izdvaja više od dve milijarde dinara, dok o iznosima za oglašavnje, sponzorstvo, javne nabavke i slično, postoje tek sporadična istraživanja.
Posebno je teško doći do podataka koliko se javnog novca sliva u medije preko raznih javnih preduzeća.
Zakoni u Srbiji ne zabranjuju oglašavanje državnih organa, lokalnih vlasti i javnih ustanova, niti je zakonom ograničeno koliko će budžetskog novca biti dato za to.
Tanja Maksić iz Balkanske istraživačke mreže BIRN rekla je da se posle privatizacije medija obim novca namenjen medijima smanjio, ali da upravo mediji koji su bili u državnom vlasništvu i dalje zaobilaznim putevima dobijaju najveći deo.
"Našli smo da su 33 lokalne samouprave potrošile oko 650 miliona dinara, od toga je na konkurse potrošeno oko 540, na javne nabavke 65 miliona, i to samo u 14 opština, dok je 45 miliona potrošeno na ostala davanja, kao što su prenosi sednica skupština i slično. U to ne spadaju javna preduzeća, ni drugi budžetski korisnici, već samo lokalne samouprave", objasnila je Maksić za fairpress.eu.
Savet za borbu protiv korupcije je u izveštaju iz 2015. godine konstatovao taj problem i procenio da su javna preduzeća na oglašavanje i druge medijske usluge za četiri godine potrošila čak oko 840 miliona evra.
Portal dodaje da je najčešći model netransparentnog trošenja novca poreskih obveznika na medije, "nabavka usluga održavanja portala, sajtova, prenošenje sednica skupštine opštine, medijsko praćenje rada organa lokalne samouprave, rad komisija ili troškovi za oglašavanje u javnim glasilima".
"Donosioci odluka tu guraju svoje medije, koji su njima bliski po uređivačkoj koncepciji ili po vlasničkim odnosima, jer kad se povuče vlasnička linija, vidi se da ona vodi do vladajuće garniture. Drugi model je da daju svima i tako kupe sve medije, pa im traže u javnoj nabavci da ih prate. I to je jedna vrsta ućutkivanja i korupcije", objasnila je Maksić.
Informacije o trošenju budžetskog novca javnosti su dostupne samo zahvaljujući pojedinim istraživanjima nevladinog sektora ili studijama slučaja, a portal dodaje da "nije zaživela ni zakonska obaveza da se sav taj novac beleži u Registru medija Agencije za privredne registre".
Javnosti nisu dostupni ni izveštaji o realizaciji tih nabavki, a " njima bi se videlo ko je koliko čega proizveo, kakav je taj sadržaj, da li je tog sadržaja uopšte bilo, gde je on plasiran, u kojoj vrsti programa, tako da mislim da je to stvar na kojoj i dalje treba insistirati, da se ti izveštaji učine javnim", dodala je Maksić.
Upozorila je i da u ugovorima ovog tipa, koji javi organi ili preduzeća sklapaju sa medijima, "javni interes ostaje po strani".
"U opisima tih usluga koje oni naručuju preko javnih nabavki uvek stoji da traže od medija da se prati rad uprave, gradskih čelnika, javnih preduzeća, kulturne manifestacije i ostalo, tako da čak i ovaj novac koji se troši na javne nabavke jeste velik, ako je porkiće za zaobilaženje zakona, jer zakon je vrlo decidan i on kaže da se pare za informisanje daju preko konkursa, a praćenje rada lokalne samouprave nije zakonska obaveza", dodala je Maksić.
Navodi se da bi postojeći mehanizmi mogli biti unapređeni kroz novu medijsku strategiju Srbije za period do 2023. godine, čija je izrada počela uz brojne probleme i rezultirala time da su predstavnici civilnog sektora i Medijske koalicije istupili iz radne grupe, a nacrt tog dokumenta još nije urađen.
(Beta, 21.12.2017)