Četiri jezika, a jedna književnost

Iako koriste četiri različita jezika, ljude na području bivše Jugoslavije ništa ne sprečava da se razumeju. Među strastvenim čitaocima, stvari su još jednostavnije - oni čitaju knjige na „našem jeziku."

Kad ne traže prevode, kupci najčešće biraju knjige pisaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kaže Aleksandar Nikolić, vlasnik knjižare Beopolis.

Rat je doneo prekid u komunikaciji, generacije rođene posle 1991. godine nisu imale prilike da se tokom školovanja sretnu s književnošću nekadašnjih sunarodnika.

Uprkos tome, razumljiv jezik i tematske sličnosti pronašle su put do novih i mladih čitaoca.

Saša Vasić iz Beograda smatra da knjige iz regiona na savremene teme dobro prolaze, jer je svakodnevica na području bivše Jugoslavije slična. Njegov favorit je pisac Bekim Sejranović, koji živi između Osla, Ljubljane i Zagreba.

Najzanimljivi je, jer je „em apatrid, em alkos."

Sejranovićeva emigrantska priča deluje blisko svima „koji su pratili ne jednog, nego desetine rođaka i prijatelja koji su otišli iz zemlje", kaže Ljiljana Ilić, prevoditeljka iz Beograda.

„I ovi i oni pišu o ratu, žrtvama, izdaji, razočaranju. Pa onda malo o ljubavi. Pa opet o boli, o gubitku, o očaju," kaže Marina Džunio, Splićanka koja trenutno živi u Zagrebu. „I naši i vaši pripovijedaju o ljudskim odnosima, bezuvjetnoj ljubavi i bogu."

U poslednjih nekoliko meseci, regionalni bestseler je knjiga makedonske spisateljice Rumene Bužarovske „Moj muž". Mada se ova zbirka priča čita u prevodu, autorka smatra da čitaoci širom bivše Jugoslavije „prepoznaju svoje patrijarhalno i posttranzicijsko društvo u ovim pričama."

Odabir novinarke iz Zagreba Lane Bunjevac su romani „Bernardijeva soba" Slobodana Tišme, dobitnika Ninove nagrade 2012. godine i „Črna mati zemla" Kristiana Novaka, napisan delom na međumurskom dijalektu kojim se govori na severu Hrvatske . Iako obraća pažnju na jezik kojim je knjiga napisana, kaže da nema naviku da poredi pisce iz regiona.

„Ne uspoređujem ni danske i švedske pisce i ne tražim među njima sličnosti ili razlike, odnosno, to mi nije glavni motiv pri biranju knjiga za čitanje", tvrdi ona.

Krvna zrnca omiljenog pisca

Naši sagovornici se slažu da bi prevođenja knjiga objavljenih unutar prostora zajedničkog jezika bilo besmisleno i samo doprinelo produbljivaju jaza među ljudima.

U većini medija, tekstovi novinara iz susednih država se adaptiraju jeziku na kom su objavljeni. Ali, to ne važi za sve.

Mnogi pisci su potpisali Deklaraciju o zajedničkom jeziku, koju je predložilo više od 30 jezičkih stručnjaka iz regiona. Među njima je pesnik iz Mostara, Marko Tomaš.

On smatra da je besmisleno pričati o suštinskim razlikama između jezika koji se koriste u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj gori i Bosni i Hercegovini.

„S obzirom na utjecaje koji su me formirali, moglo bi me se nazvati američkim, engleskim ili ruskim pjesnikom", tvrdi Tomaš.

Pri dodeli književnih nagrada nacionalna pripadnost pisca određuje da li on ulazi u izbor za priznanje ili ne. Vladimir Arsenijević, pisac i osnivač udruženja KROKODIL, misli da pravu publiku takve stvari ne interesuju.

On je dobio prestižnu Ninovu nagradu za svoj prvi roman „U potpalublju" 1994. godine. Ova nagrada se dodeljuje za najbolji roman napisan i prvi put objavljen na srpskom jeziku. Zabunu unosi činjenica da u srpskom jeziku postoje dva ravnopravna izgovora - ekavski i ijekavski, koji takođe koriste i govornici drugih jezika u bivšoj Jugoslaviji.

Arsenijević smatra da bi se samoj nagradi učinila velika usluga kada bi se proširio izbor na sve knjige objavljene na zajedničkom jeziku.

Milenijalci ne znaju šta gube

Već deset godina, festival KROKODIL predstavlja pisce iz regiona beogradskoj publici. Sredinom juna okupi se oko hiljadu ljudi ispred Muzeja istorije Jugoslavije koje interesuju različiti književni glasovi.

U poređenju s drugim književnim događajima, KROKODIL je „neka vrsta fenomena", kaže Arsenijević.

Slične manifestacije su Festival kratke priče Kikinda Šort i festival Šušur na Korčuli, gde svakog leta pisci iz regiona razgovaraju na određene teme.

Marko Tomaš često čita svoje pesme na događajima širom bivše Jugoslavije. Čini mu se da je publika na tim okupljanjima šarolika, ali da najviše ima mladih ljudi.

„Za njih knjiga kao da je postala neki relikt prošlosti, po kojemu se jasno odvajaju od ostatka visokotehnologizirane mladeži", kaže on.

Arsenijeviću se čini su čitaoci postjugoslovenske književnosti svojevrsni „ljudi s misijom".

Njihov izbor nije samo pitanje književnosti, već da ih pokreće nešto „dublje, emotivnije i politički veće".

Čitaoci shvataju da se jezici menjaju. Saši Vasiću se čini da su koje čita na nivou srpsko-hrvatskog iz bivše Jugoslavije. Doduše, kako je na početku četvrte decenije priznaje da se u kontaktu sa mlađim ljudima iz Hrvatske, pomalo muči da razume njihov žargon.

Ljudima rođenim pre raspada države lakše je da razumeju postjugoslovenske pisce.

Marina Džunio kaže da uživa u raznolikosti jezika, narečja i dijalekata uz koje je odrasla. Čini joj se da „ekipa rođena poslije 1988. ne zna šta je šargarepa. Ni sokak. A kamoli ne što znači 'sakam te'."

„Milenijalci ne znaju što gube," zaključuje Džunio.

(BBC News, 04.30.2018)