Bdenje

I U ponornoj noći strah od svojih čula ni starome bogu ne molim se više. U savjesti mojoj sunca utrnula, obrisom tek novim sudnji dan se riše. Zagolicaj, daše đula i zumbula! Cvijet mojeg mozga žedan vampir siše, a sva moja draga braća izginula laskaju mi čelo: tići posred kiše. Ove dnevne čežnje što utrobu režu jesu kao zveka grešnih praporaca na dane proštenja u tržnom metežu, no bojevne želje jadnih neboraca dave moju sapu, i moj grkljan