Zamisli da su to naša djeca

Oko. Bijelo. Malo. Unezvjereno. Ispod odbačene cerade. Vjetar ju je na tren podigao. I provirilo je oko. Odjednom drugo. Treće. Trepće. Četvrto. Deset ih je. Stotinu. Tisuću. Vjetar urliče. Oči trepću. Vjetar zavija. Cerada se nadimlje. Vjetar vrišti. Čovjek vrišti. Budi se u znoju. Hvala bogu, to je samo san! A onda se sjeti da nije. Da je oko stvarno. I cerada je stvarna. Tamo na smetlištu, gdje se spajaju dvije zemlje. Tamo – na međi. U stvari, to je njegova