Tko živi poput mene, ne umire

40. Kadikad osjećam dodir, ne znam čega, najave smrti… Odnosno, neke nejasne bolesti koja se ne utjelovljuje u boli pa zato teži konačnom oduhovljenju, odnosno, nekog umora koji traži tako dubok san kojemu spavanje nije dovoljno — u svakom slučaju osjećam kao da napokon, na kraju bolesnikova pogoršanja, ispuštam bez grubosti ili čežnje slabašne ruke ponad ožalošćenog pokrivača. Razmišljam tada što je to što nazivamo smrću. Ne želim reći zagonetka smrti, u koju ne