Posljednji san staroga hrasta

Podno padine šumske kraj mora stajao star, prastar hrast: brojio je ravno tri stotine šezdeset i pet ljeta. Ali to dugo vrijeme ne bijaše drvetu više negoli toliko dana i noći nama ljudima: mi danju bdimo, a noću spavamo i snivamo. Drukčije je s drvećem: ono bdi tri godišnja doba, a istom u kasni podzim zapada u san. Zima mu je doba počinka i snova, zima je njemu noć nakon dugog dana, kojemu je ime proljeće, ljeto i jesen. Često mu, u topao ljetni dan, kukac