Put bez povratka

Sanjam. K´o voda, nadošla, mutna. Nekakvo golo drveće bez grana, valjajući se prepušta brzaku rijeke. Sve što bih htio očima da vidim, voda nosi drveće i ne uspijevam da vidim, ne onom brzinom kojom želim. Odjednom, stoji neko dijete na samoj pahi mosta. Svi viču: de, dijete, skloni se! Od vike ne čujem, ono maše, mlatara nešto rukama, pokazujući svima u rijeku, kao da se dolje nešto nalazi, što ono mora neodložno da izvadi. Vidim, samo nakratko, kroz more ljudskih