Bacač kamena

I Istrčim bosonog na obalu rijeke, na obalu rijeke sa hiljadu čaplji, istrčim i stanem i dignem se na prste da pogledam gore i dolje niz obalu, iako sam stotinu puta već prije, iako sam stotinu puta već gledao, iako se ništa nije promijenilo, otkako bacam duguljasto kamenje finom i vještom duguljastom rukom, na obali punoj jednakog kamenja crnog i oblog, da ubijam čaplje. Bit će, po oblacima, da je već jesen. I tako u vječito jednaka jutra, pred vječito jednakim