Senadin Musabegović: Rastanak

Dok prstima raznosiš pijesak kroz kosu, zemlja kao neispisani Božiji pergament zašumi. Prislanjam glavu na tvoju dojku u kojoj čujem Šum tvoga srca kao Šum mora u školjki što se prostire u uhu mornarskih udovica koje zamotane u crnu maramu na oštroj stijeni, u predvečerje, hvataju svaki Šum talasa kao Šum nestalih muževa što pod vunenom odjećom, u pomodrjelim dubinama tijela, ispod razlivene lijeve sise talasasto otkucavaju. Stavljam glavu na tvoje krilo kako bi se