Vječno pitanje bez odgovora: „Ko nas, bre, zavadi?“

Pih. Pih, i ovaj moj prazni, tupi pogled. Pih, i ove moje mrenaste oči koje stalno traže nešto poznato da vide, kao da se nalazim na poznatom i prijateljskom mjestu i da umjesto bijelih zidova i glupe svjetleće kutije mogu gledati u grbava brda, polja, potok i nepreglednu šumu. A pogled, on je tek kurva koja se stalno nezadovoljena vraća prazna, skuplja i još gladnija. Ja tražim, ali šta tačno? Izlaz kroz zazidanu kapiju?... Ja ću izaći odavde samo sa nogama