Bertold Breht: Sjećanje na Mariju A.

U senci šljive vrijeme stalo tiho, Bio je plavi septembarski dan I blijedu, mirnu dragu ja sam njihao U zagrljaju, kao tihi san Na ljetnjem nebu ležao je meko Nad nama oblak. Gledao sam nju. Bio je bijel i mnogo daleko Taj oblak. Posijle nije bio tu. Dani su prošli, meseci protekli, Niz rijeke plovi i dobro i zlo. možda su ljudi šljive sve posjekli, A pitaš li, da l‘ beše ljubav to? Ja ću ti reći: ne sjećam se ničeg, Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da, Al‘